Holsworthy (Liverpool) Camp

Anonymous author
(1)
No 150 Exercise book
(2)
Progonstvo Hrvata god. 1917. u Liverpoolu, New South Wales
Australia
(3)
Jadran iz Kalafornije U.S.A. Strana 18
Nova Dalmacija u Kalaforniji 20
Ugodna zabava pravoslavnog Božića 22
Iz inozemstva sirotinji šalje
Društvo iz Bouldera oslobodilo svoje članove 24
Oj Hrvati još ste živi 25
Rotnest 23/11 1915. 26
Dolazi ruski barjaktar u Liverpool 28
Mržnja hr. Narodnosti 30
Mržnja sve veća med Hrvatim 36
Pet protjeranih iz ograde 27/3 1917. god. 37
Protjerali 46. na 1/4tog strana 38 i 39
Na 3 /4 tri prošli sami iz ograde 41
Na 1 /4 ne htjeli na antret, dobili zatvor, kog
su nastupili 17 /4 43
Na 1 /5 oglas na tabuli 9 imena za progonit iz ogr. 44
O Josipu Renduliću 46
Oglas 3 /4 tko je pravio molbu neka izlazi iz ograde
Jerbo će proći prebijeni ledja 42
Pjevačko društvo 55
Evo jada glasa iznenada na 30 /5 56
Zanimiva pripovjedka S. I M. 70
Na 12 /7 opet bi trebalo progonit 74
Ja pisac gori od protjeranih M. mi je kazao na 23 /7 75
Počima istraga 77
Upravo smješno strana 78
Na šeširu napisali Hr. Iz Dal. Austrijak 79
Oglas na tabuli prvi put u robstvu mladim Hrvatima 80
Tolj od Vrgorca prima kaznu 81
Tučen ne smije plakati 84
Koncert pjevačkog Austrij. Društva 16 /11 1917.
Društveni ured Aust. Slavena
Nakanio sam početi novu Engl. Školu 85
Pismo Dalmatinca
Engl. Komesaraj pregleda stanje zarobljenika 21 /10 1917.
Dobrovoljci zarobljenici 86
Znanje neškolovanih 87
Roblje i kupanje 88
Hrvati izdali u robstvu urotu snuju jedni protiv drugim 89
(3)
Pokvarenost naroda na što doći može
Dragi čitatelji, evo sada u ova slaba ratna vremena pade mi na um da opišem življenje u inozemstvu našemu narodu Hrvat. i Dal. U drugu narodnost ne diram. Najprije dokazat moram ukratko svoju opačinu i pokvarenost, te ću onda krenuti napred. Hrvat sam iz Gorskog Kotara. Otac mi je bio siromah kao što ima i danas većina sirotinje u našem Kotaru. Otac mi bio nepismen, jerbo nije bilo škola i seljačkim se poslom bavio, zdrav čovjek je bio, uvijek radio što kod drugoga gledajući uvjek da dobije nadnicu kakova bila za prehranit mene i maćehu mi. Majke se ne sjećam, jerbo je umrla dok sam malen bio, te kada sam navršio sedmu godinu, morao sam polazit našu pučku školu jerbo je vlada izdala strogi nalog za djecu da moraju polazit na školu. To sada mogu dokazati da taj Vladin strogi zakon za školu mnogo je koristan za seljaka. U školi sam učio prilično. U školskim knjigama imali smo pjesmica kao što ima i danas. To još i sada pod stare dane dodje mi na pamet kako je učitelj pjevao pred nama diečacim, Bože živi čuvaj Bože Cara našeg i naš Dom. To mogu sigurno dokazati da sam u školi znao o našemu Kralju i Habsburškoj kući u Beču (o tom danas dosta jih ima što ovde u robstvu mute glavu, o tom naprvo ćete se osvjedočiti). Kada sam svršio školu, bio sam u dvanaestoj godini. Otac siromah to jedva dočekao, vodi me sa sobom na radnju. Prvi put me poveo u Sriem preko zime sjeći drva kod Popova, te nejačak dan i noć pilim po sniegu, tako do proljeća, a u proljeće idemo kući preko Slavonije pješice tražeći rada.
(4)
/2
To me tako zapade iz Sriema po nogam upravo kući. A šta smo dobili, upravo ništa, nešto poslali kući za prehranit maćehu. Od kuće smo pošli odma u šumu sjeć drva u našem Kotaru, u kom su gore velike, tu se pali ugljen. U zimi opet svuda po Austriji, tako dok sam navršio 20.-tu godinu. Otac zadovoljan, ima uvjek novac, ali ja siromak nejak se počeo teško mučiti, srdce mi je zdravo ali slab šivot, uvjek sa Otcem radim, ne znam šta je novac, riedko kada mi baci krunu, ali ja isto zadovoljan slušam otca. U to vrieme i maćeha mi umre, djece nebilo njezine, ja i otac živimo u kući bez ženske glave. Kuću smo imali malu i niešto zemlje. Ali sada red dolazi meni pod Levu (vižitu) [mobilizaciju]. Kada sam došao pod levu, nije me zapalo služiti jerbo sam bio slaba života. To mi je bila žalost, jerbo u ono vrieme u našoj okolici svaki je bio veseo kog je zapalo za vojnika, i dievojke ga sasvim volile. Ali toga danas nema. Te tako ja i otac unapred živimo bez ženske glave u kući. Obavijestit ću ja Otca, da mi dozvoli oženiti se, al me otac odvrati, ima vremena, ja isto zadovoljan, Otca mi je poslušati. Jesensko doba bilo, a mojih seljana nekoliko sprema se na radnju u Srbiju. Tu podjem i ja š njima, putovali smo s vlakom do Beograda, te napred do Ćuprije, odavde se radila pruga na selo Senj, napred na Manastir pokraj kule Miloš Obilića, izmed dvijeh veliki planina Klisure i Kačanika te napred do ugljenokopa. Tu gori uvjek jedna glavica. Tu smo radili par mjeseci, te dodje i otac mi k meni, dao sam mu sve što sam dobio, tu smo radili malo vremena, te se krenemo kroz Srbiju u Lapovo, na birtiji smo stali jedan dan i jednu noć. Tu nam se nije dopadao narod. Birtaš nam nije dao daleko
(5)
/3
setati od kuće u večer kad je sunce zalazilo, zabranio nam iz kuće izlazit napolje. Od tale sjednemo na vlak za Beograd, te tražeći rada zaustavimo se u Valpovu, Slavonija. Tu radimo do prolieća, te onda krenemo kući. Otac ima sve što smo dobili, ali kuća nam bez ženske glave. Birtija nam uz kuću, otac uvjek tamo. Hrane nešto kupio te ja kuham i jedem, a otac za moje kuhanje i ne mari mnogo. Ali ću ja otca upitati nebi li mi dopustio da se oženim. Otac kad me razumi o čemu govorim, odvrati mi, još imaš vremena. Nu što sada razmišljam, otac je otac, starijeg mora se slušati, za otca je dobro ima novaca, a meni kad se sjeti baci krunu, a neimam niti odiela kao ostali mladići. Otac me drži uza se upravo kao cigan medvieda. Malo zatim počeo sam prislušavat da mi se otac namislio ženit, već čujem isprosio udovicu. Šta da počnem sada, moram upitati otca o ženidbi njegovoj, ali na moj upit otac se strašno razljutio, za ubiti me da ne pobjegnem. Kako da počnem sada, hrane što bilo u kući potrošio sam a otac više ne kupuje, on jede po birtijama. Na sreću mi priskoči komšijica, bila žena dobre duše, te vidila šta se radi od mene, ponudi mi putni trošak, moram odlazit, namislim u Oršavu [Romania], tamo sam čuo da ima mojih seljana. Platim do Oršave 8 kruna, radnja bila na Srpski kraj u Grebenu, tu sam radio kroz ljeto. Otac doznao za mene, te dodje k meni, oženio se nije, stao raditi ali mu se ne dopada, mjesec dana što je radio ali više neće, ostavi te podje u šumu. Zove i mene da idem sa njim. Ali ja taj put ne htjede poći a novaca mu nisam dao. Za malo vremena piše mi iz Pančeva da dodjem k njemu nu tu sam se prevario, pošao sam tamo, najdem ga u šumi, izgleda kao bolestan pileći drva dan i noć. Tu dok ga ugledam bacim mu sav novac što sam imao, odma otac dok dobio novac veselije izgleda. Tu radimo malo vremena
(7)
/4
te se premjestimo u Topolovac kod Temešvara. Tu smo bili nekoje vreme te se premjestimo u Detu, Banat [today Romania], tu otcu pade nešto na pamet, ode kući, novac pobrao sav što smo dobili. Ja ostade tu raditi neko vrieme te opet podjem u Greben di sam prije bio, tu radim malo vrieme, te podjem kući jerbo mi je poći pod levu treći red. Došao sam kući, izručim otcu nešto novca što sam imao, za vojnika me nije zapalo. Opet ću upitati otca o ženitbi. Otac me odvratio kao i prije, počeli smo popravljat kuću, tu za mene rada i previše, prat i kuhat i sve ostalo, žene u kući nema, sve na mene pripada. Dodje jesen a ja odlazim na radnju u Oršavu, platim 8 kruna vlaka, iz Oršave preko Dunaja u Sip na Srpski kraj, tu je radnja bila tri godine, tu dođe i otac mi k meni, preko zime radimo do prolieća, tu dobijemo liepu svotu novca. Otac se odpravi kući, ponio sa sobom sve što smo dobili, a ja ostanem dalje, radim par mjeseci, te dobijem glas od prijatelja da mi se otac oženio. To me razžalosti kako sam otcu prekomjerno bio dobar, pak mi se nedade oženiti, a on treći put. Što ću početi razmišljam tužan al koristi nije, radim dalje a za otca i ne marim više. Kad sam već novaca niešto zaslužio, priuči se ja sa ostalim barakinim kartati, ali moja sreća na karte, uvjek gubim. Dodje mi na pamet da je bolje za me ostavit se igre i birtija, tako i učinim. Radim nekoliko mjeseci, pričuvam 200 kruna, ali u jesen eto mi otca od kuće, novaca ne dam ja više. Otac stao raditi jedan mjesec dana, te ostavi tu radnju ide nekud u šumu, zove i mene da idem š njim, ili da mu novaca dam. Odgovorim mu hajde sretno otče, ubrzo ću i ja doći k vama; tako se rastade sa otcem. Za nekoliko dana mojih nekoliko drugova sprema se za Carigrad i ja ću š njima. U Kladovu (Srbija) sjednemo na ladju do Crne Vode u Rom. I od tale sa vlakom do Kostanca Rom. A iz Kost.
(8)
/5
Parobrodom do Carigrada. Iz Carig. parobrodom u Arbaniju do Porto Lago. Tu je stanovao naš Konzul Austrijski, njemu se prijavimo te krenemo napred na noge kroz planine do sela Karasa. To je bio prvi dan, tu smo noćili, drugi dan stigli smo na mjesto zvano Anikoj. Robu su nam deve nosile. Tu se radila pruga, ali kad smo razgledali, nije nam se dopadala ta radnja, tu ćemo se razdieliti, jedni podju na Salonice u Bulgariju, a ja sa dva druga vratim se natrag u Portolago. Dodjemo do Konzula, pitamo kad putuje parobrod za Carigrad, odgovori nam danas ili sjutra, ovo mu je zadnji put za ovu zimu. To je bilo pred Božić, voznu cienu platili mu na polak. Parobrod stigao i vraća se natrag za Carigrad. Kad smo u Carig.. zimsko doba, radnje nema, kuda ćemo, novac potrošili, nešto malo još imamo, nije drugo najliepše bi nam bilo da idemo natrag u Srbiju ali nemamo za platit parobrod. Podjemo do našeg G. Konzula, kad nas saslušao dao nam karte za putovanje, platili smo četvrti dio. Tako krenemo parobrodom za Kostancu u Romaniji, iz Kost. vlakom u Crnu vodu, od tale ladjom po Dunaju do Oršave. Tu predjemo preko Dunaja na Srpsku stranu u Sip di smo prije bili. Tako sam se svuda skitao, prolaze mjeseci i godine ništa ne prištedi, naučio kartat isto tako i piti. Dosadilo mi 27.-mu godinu na više. Dodje mi na pamet idem kući da vidim kako mi otac živi od kad se oženio, novaca imam sasvim malo. Dodjem kući, vidim siromaštvo ko što i prije, o ženitbi i ne mislim više. Malo vrieme bio sam kod kuće, te se vratim opet u Oršavu. Tu sad radnje nebilo, vratim se natrag u Hermeštat [Romania], tu se radila pruga do granice Romanije. Tu sam radio ciele zime, o prolieću krenem u Kralovan u Českoj, tu pruga nije bila počela raditi, od tale pojdem u Bukovinu nedaleko granice ruske, radila se pruga, tu sam malo vremena bio, zapalo me odatle sa jednim mi drugom putovat na noge u Černovitcu pak na Stanislav, te

(9)

/6

Kroz planine na Kerešmezu pak napred na Siget Marmaruš, te onda u Satmar, dalje u Noćkarol. Tu sam sjeo na vlak za Oršavu, imao sam 8 kruna u koje se nisam smio dirati, čuvao sam jih za potrebu veliku koja me je sada stigla ovde u Noćkarolu u putu vozeć se u vlaku, nesreća ide uza me za koju se nisam ni nadao, u Temešvaru iztekla me karta, napred ne mogu, nije druga hajd na noge po starom običaju, 4 dana do Orš. Proseći kruha. Tu stadem raditi malo vremena nasta zima, nadjem druga te podjem u šumu sjeći drva kod Karašebeša, o prolieću krenem u Kralovan u Česku, tu radim nekoje vreme, slaba plaća, ne mogu ništa zaštediti, na moju nesreću skupi jih se nekoliko, idu u Beč, namislim i ja s njima, platili vlak do Beča, preteklo mi nekoliko novčića. Došli tamo, radnje ima, pravio se kanal po sredini grada, nekoliko mi drugova podje odma u Njemačku, samo dvojica ostanemo raditi, na 13.stom bicirku (kotaru) kod Talijana, radio sam jedan dan, Talijan me odpravi, ne da mi više raditi, stanovanje sam bio pogodio u jednoj kući 4 krune na sedmicu, spavao sam na petom katu dvi sam noći prenoćio, drugu noć ujutro rano ustanem i obučem robe malo više, te podjem kroz grad, nemam komu reći Zbogom jerbo ako čuje kućegospodar morao bi platiti 4 krune, a ja nemam nego 10 novčić, roba mi ostala ali malo vriednosti, kupim kruha za sav novac što sam imao te putujem napred kroz grad, po pol dana izidjem na kraj grada, ogladnem idem u kuće pitati kruha te već pred večer naidjem na jednu kuću kod Dunaja tu prevozi preko na Česki kraj, dokažem čovjeku u kakvom sam stanju. Čovjek dobar preveze me preko, tu radnje ima dosta ali slaba plaća, tu sam prenoćio te ujutro putujem pomalo napred, poslie podne u nieko doba stignem u grad Prežburg (Požun), tu ugledam puliciju idem k njemu upita me

(11)

/7

šta bi rada, zamolim ga da me povede do gradskog Načelnika, odma pulicaj rada posluša i povede me do njega. Načelnik me upita šta bi rada. Odgovaram mu da me odpravi u Hrvatsku. Progovori Nač., ne mogu do subote, a taj dan bio je ponediljak, metne me u zatvor, tu jih nadjem petnajst, jelo dobivamo jedan put na dan ali sasvim dobro i dosta ga je bilo. Dodje subota, polazim na vlak, sa mnom ide jedan pulicaj upravo do Pešte. Tu sam stao 2 sata, odprave me preko u Budim do gradskog Načelnika. Tu najdem osam drugova iz Like, idu isto kao i ja. Tu nas spremi na vlak, do Zakana jedan pulicaj ide s nami. Tu smo došli na noć kod Upravitelja. Ujutro nas odpravi na vlak i pošalje s nama jednog čovjeka do Koprivnice u Hrvat. Tu smo stigli popol dana, dozvoli nam da možemo ako noćemo tražiti radnje. Ličani podju na jedan kraj di jim je poznato bilo, a ja kući ne volim, krenem preko Hrvat. na Osijek te u Sriem na Petarvaradin, tu predjem preko Dunaja u Novi Sad, a od tale bos i obujen preko Banata u Temešvar. Dana koliko sam izgubio to nisam brojio, bez novca uvjek, di bi ogladnio tu se najavim u kuću. Iz Tem. put upravo u Oršavu. Tu sam stigao baš sasvim dobro, Dunaj pao sasvim malen, tu sam dobio radnju zidati jednu krunu od metra. Tu sam radio pet sedmica, digao se Dunaj, radit se ne može više, u to pet sedmica ostalo mi 260 kruna, to bilo u Sipu na Srpsku stranu. Sada kuda ćemo krenuti, preko moramo u Oršavu. Podjem sa društvom u birtiju, tu sam malo vremena bio sa družinom, ali se brzo izgubi od njih, znao sam za drugu birtiju di se kartaju, dodjem tamo društvo za kartati uvjek gotovo, počeli kartati, ali ja ubrzo izgubim 190 kruna, ne smim više, moram ostaviti igru. Zima ubrzo, radnje nema, mora se odlazit, prešli u Orš. Te krenemo u Peštu, od tale se razletimo kud koji. Ja sa jednim drugom vratim se opet u Oršavu, tu smo bili par dana te podjemo opet na Peštu pa u Sriem nedaleko

(11)
/8

Karlovaca uz Dunaj, kopao se kamen koji služi za Banat, tu ja stadem raditi 2 krune nadnica, moram jerbo nemam više ni novčića, a drug mi ne htjede tu raditi pošao dalje, tu radim nekoliko dana, dobijem plaću 10 kruna te odma podjem igrati na karte, izgubim sve, te se onda umirim, opet bez novčića ali na moju sreću, sprema se nekoliko ovakovih kao i ja u Brzavu (Simbirg) i ja bi rada šnjima. Kupili kartu i za mene, došli tamo kopati kamen za vapnenicu (krečanu), radimo tri mjeseca, novaca nemamo zakartamo i zapijemo, odma dok dobijemo plaću. Prestade radnja, tu se razletimo kud koji, a ja sa jednim drugom namislim u Romaniju. Imamo obadva 6 kruna, stali putovat malo gdje se povezemo, ali većinom pješice, na Hermestat pak na selo Bojicu, te u Lazaret na granicu našu i Romansku, odma preko granjice radi se pruga kroz Rom. Ali nije lahko preći preko granjice u Lazaretu, na birtiji ima 150 Talijana koji su poslali putnice u Peštu na Rom konzula da podpiše, jerbo drugčije ne da u Rom. Ali nama nije do podpisivanja, tu nas se skupilo šest koji bi rada preć u Rom. Dogovorimo se, hajdemo preko planina, tako i učinimo, cieli dan smo hodali po planinama, u večer se spustimo med barake, tu najdemo poznatih, cieli dan što smo hodili po brdinam, to bi bili prešli za pet minuta da smo smieli pravim putem. Sjutra dan podjem ja sa drugom napred, najdemo radnju za zidati, tu dok smo počeli raditi platimo porez, jerbo je taj običaj u Romana. Ako iz druge države dodje svaki mora da plati. Stanovali smo u baraki sa Crnogorcima i našim Tirolcima, bilo nas trideset, hranili se na kantini svak za sebe kupovao, gospodar nam bio Talijan kod kog smo radili, dozvoli nam da jedan kuha, to je zapalo mene, plaća se primala na dva mjeseca. Kad sam navršio kuhajuć dva mjeseca, svaki koj je hranu davao traži plaću od mene kuhara, a ja tražit moram ljude što kog po računu zapada. Počeo sam kupiti novac, neki plati sve što dužan

(12)
/9

A neki Polak, a dosta jih koji ništa, govore mi platit ćemo drugu plaću. Što ću početi, za mlieko došao Roman, platim ga odma, isto i kruh, a sjutra će me svi napasti za plaću, oružnici su na konjim doći će i oni, a ja komaj skupio polak novca a svog novca imam do 200 Lei (kruna) te ako stanem pošteno plaćati, sav moj novac neće dosta biti za podmirit račun, onda ću još dobiti batine od oružnika. Razmislim treću godinu se skitam, pa sada plaćati za barakine gore nego sam sam oni bez brige piju a ja još se nadam i batine dobiti. E tako neću pa nikako, dva su sata do granjice di sam ulazio ovamo, mrak se ulovio, putujem pa što Bog dao. Di bi čuo štropot konja, to sam već znao da su oružnici, sklonim se u brdo dok prodju pokraj mene, te opet napred. Kad sam bio u blizini granice, sklonim se u grmlje te čekam zoru, rano u zoru idem polako uz planinu, provlačeć se kao mačka kad miša lovi. Kad sam se popeo na vrh, bila je magla, čujem pod planinom stražu razgovarajuć, moram niz planinu. Spustim se polahko u dolinu, ali preda mnom je voda duboka do pojasa, koja dieli Austriju [crossed out] Ungariju i Rom. Preko vode put kud mogu kola prolaziti. Tu vojnik Roman na straži šeta, preko puta naša velika planina. Sada mi druga nije, moram napred, nazad nesmim. Motrim dobro iza grma vojnika kuda će krenuti. Vojnik šetajuć krene zaokret, a ja sa svom brzinom preko vode uz planinu svoju. Popeo sam se u brzini 40 metara, čujem glas šćapće moj (stani). Nasmijem se i viknem, nu me plaše napoj (ne volim nazad). Tako idem uz planinu, i gustokrat se nazad obrnem, ne bi li se on penjao za mnom, ali razuman mladić pak neće. Da se je krenio uz planinu za mnom, vraćao bi ga natrag, ne bi mu dao na svoju zemlju, jerbo na svomu je čovjek mnogo siguriji negoli na tudjem. Tako dodjem u Hermeštat, tu promjenim novac, te krenem u Peštu. Tu najdem
(13)
/10
družine više idu u Beč, i ja krenem š njima. Iz Beča podjemo do Rahinberga. Tu se radila pruga, ali slaba plaća. Tu nećemo ni jedan ostati. Družina mi podje u Nemačku, a ja se odpravim kući. Treća godina što se skitam, dosadilo mi, u tridesetoj sam godini. Dojdem kući, najdem otca i maćehu, živu u siromaštvu kao i prije kad sam od njih otišao. Novaca što sam donio to jim dam. Lietnje doba, idem raditi po nadnicam, a o ženitbi više i ne mislim. Kod kuće sam bio malo vriemena, nasta jesen, došao jedan iz obližnjeg sela, koji je bio sluga kod jednog poslovodje od fabrike. Kašnje sam dočuo da je ta fabrika bila u Kočevlju u Hrvat. Ovaj poslovodja govorio je nemački, drugog govora nije znao. Imao je nieku tisuću kruna, te se dogovorio sa slugom da će skupa u Zapadnu Australiju i povest hoće sa sobom radnika njekoliko. Tako je i bilo. Ovaj sluga dodje u moje selo i skupi nas sedam neženjeni. Kazao nam da njegov grof hoće platit sav putni trošak od Rieke napred. Došlo vrieme za putovat. Dodjemo na Rieku, tu nas dočekao grofov sluga, vodi nas u birtiju, plati nam pit i jest, ali tu ugledamo više družine za skupa putovat. Ovaj grofov sluga ima sa sobom ženu i dvoje diece, jedan vrtlar iz Požege ima sobom kćer i sina, isto iz Pož. Jedan radnik šnjima, i tu je tog grofa žena, a njega nema. Šesnajst svih nas ima bez lažljivog grofa. Idemo u vlak za Genovu. Došli smo u Veneciju, tu nas dočeka i taj grof, te putujemo zajedno napred. Tu nam se taj grof činio sumljiv kad nas nije na Rieci dočekao, ali nama to ne smeta, samo neka plati parobrod. Stignemo u Genovu, tu stojimo jedan dan te sjeli na njemački parobrod. Stali smo u portim u Napuli te u Port sajt, u Ademu pak u Kolombu te u Fremantlu, tu smo izišli na kopno, izgubili smo 25 dana na moru. Odtale smo krenuli sa vlakom do kolodvora St. Mary, dvadeset milja od Albani. Tu radimo četrnajst dana, al da vidiš grofa i sluge njegova, ne zna se koji je gori, rado bi da jim radimo 14 sati
(14)
/11
a ovde se ne radi nego osam sati. Tu za četrnajst dana što smo radili, dali nam svakom svoj ček od niekoliko šilina (šilin 60 novčića). Živit se ne može kod te naše gospode, ugovora nikakova putem nismo pravili, hajdmo do Albani da tražimo drugu sreću. Došli u grad, idemo na banak da promjenimo čekove što smo dobili, ali na banku čekove nam prekriži, ne vriede više, to je naš grof brzojavio na banak da tako učini, što ćemo sada, govorit ne znamo engleski. Ali gdje je nesreća tu i sreće ima. Namjerimo se na jednog Talijana koji je kući hodio, a ja sam razumio niešto malo govorit talijanski, te mu dokažem što je s nama. Advokat nas primi i hrani nas četiri dana do suda, kad je bilo na sudu, pravdu dobijemo mi, sud nam dozvoli da možemo kuda hoćemo, ako ne mislimo u ovoj zemlji biti, da nas mora voziti natrag. Još nas advokat stao putiti da nam je liepše hoditi natrag di smo i radili, dok zaradimo koju liru, a moguće koju rieč naučimo govoriti, te onda kud hoćemo i kad hoćemo možemo proći. Tako i učinimo, podjemo natrag, te radimo šest sedmica, nećemo više, primili plaću te odlazimo. Kupimo kartu do Kalgoorli. Još u putu vozeć se vlakom na kolodvoru Satinkros [Southern Cross] dodje k nama jedan od naši krajeva od Senja. Engleski zna govoriti, veseli mi njemu, š njim će nam lašnje biti. Došli u Kalgoorli te nas naš novi drug odma vodi u Boulder. Tu su sve sami zlatokopi. Tu žive mnogo našega naroda iz Dalmacije, ali nama nije nitko poznat. Od tale naš novi drug povede nas napred 20 milja na noge do Padigtona. Tu najdemo dva Talijana sa ženami, koji su došli skupa s nama na parobrodu. Tu stanemo raditi, radimo dva mjeseca, ali naš Senjanin cieli barakin, razboli se jednog dana ne ide na radnju, ali ta njegova bolest slutila drugčije. On je mislio dignuti ček od sve radnje te uloviti maglu
(15)
/12
Ali dok je on ostao ne ide na radnju, to je meni sumljivo bilo, jerbo sam više puta prije bio naučen od nepoznatih drugova. Podjem ujutro sa Tal. Na radnju, te ga zamolim da se vrati do gospodara od posla i javi mu ako bi koji odlazio od našega društva da mu nesmi dati novac dok ne budemo svi skupa. Talijan me posluša te se vrati i dokaže gosp. sve kako sam mu dokazao. Kad na veče dodjemo na mjesto di su nam šatori bili za spavati, vidimo Senjanina, ljutit izgleda, nije mu pošlo za rukom, te nam progovori da idemo š njim do gosp., jerbo da će odlazit. Podjemo svi ujedno do gospodara od posla, te nam plati svakomu svoje što smo radili. Tu se rastanemo, jedni podju sa Senjaninom, a ja sa trojicom ostanem dalje raditi, nama se dopada ta radnja. Služimo mjesečno 8 do 9 lira (funta) i hranu, tu radimo niekoliko mjeseci, te onda ostavimo. Podjemo do grada Kalgoorli, iz grada se razišli tražiti svaki svoju sreću. Novaca imamo, i naučili smo niekoliko rieči Engleski, te smo sigurniji nego onda kad smo došli od kuće. Ja podjem na Kurrawang, tu je kumpanija koja ima najviše ljudi u šumi za sjeći drva. Dodjem u šumu, radnje dosta, ljudi trebaju. Tu sam stao raditi. Od Austrije našao sam niekoliko Tirolaca. Za šest mjeseci nisam imao s kim progovoriti hrvatski. Nakon tog vriemena počeli dolazit Hr. I Dalmatinci. Radnja u šumi sasvim teška, ali se isto moglo prištediti liepa novca, ali o štednji nije govora, malo jih takovih, Englezi igrači i pijanci, što dobiju to lahko urede, ali k njima se ubrzo pridruže naš narod i Talijani, igre ponedieljom bey prestanka, pivu voze na kolim po šuman, di kod koji radi, tu trgovci sa pivom nadju ga. Tako prolaze badave vremena pjani. Takovim društvima više tri godine, mogu reći da sam zaslužio liepu svotu novca, al zaludu kad je prošao svuda. Dvi hiljade kruna poslao sam otcu, a meni nije mnogo preteklo, odniele igre i piće prekomierno, evo kova na žalost našega. Naroda ima veliki broj, koji ne može zaštediti upravo ništa. Sada polazim kući
(16)
/13
Novaca sam imao do 70 lira [funti], platim parobrod, i što sam u putu potrošio svega do 30 lira. Dodjem kući našao sam ništa bolje nego što sam ostavio. Otac potrošio sve što sam mu poslao, još se i zadužio. Šta ću početi, nikako mi nije po volji, stojim tri mjeseca kod kuće te se vratim opet u Australiju. U to sam se vrieme i oženio, neću da duljim sve potanko, jerbo bi knjiga velika bila, već u kratko da prije svršim. Sedam puta sam prešao ocean u Australiju i iz nje u Domovinu, 1900. pošao sam prvi put u Austral. A 1915. na 20/5 zapao u robstvo, di se i sada nalazim ovo pišuć u god. 1917toj. Dalje mogu dokazati da u svo ovo vrieme mali imam napredak, putni troškovi mnogo koštaju, kući sam slati morao uvjek. Englezi u ovoj zemlji sasvim razkalašeno živu, igre kud se kreneš svud jih ima, u Boulderu na zlatokopim. Tu našeg naroda radi veliki broj, ali malo koji što zaštedi, a mladost upravo ništa. Primili običaj od Engleza, na zlatokopim radi se osam sati, tu mladost naša kad dodje s rada, odma se presvuče, obuče na se novo odielo, odieven je svaki liepo, lanac zlatni riedko koji se nadje da nema i prstenje po rukama, te takovo društvo podje u grad, u pivaru di toče engles. Dievojke piju. One su lukave kao lisice kad kokoši love, tu jedan zovne piće za sve i za dievojke koje su u pivari, novac izvadi i plati prije negoli piće dodje na banak. To je običaj engl. Taj običaj naša mladost rada prima. Kad piće natoče dievojke i metnu na banak, uzme svak svoju čašu, te se kucnu jedan sa drugim i sa dievojkam govoreći izlok, to je valda zdravo ili sretno, te se pijući razgovaraju sa dievojkam, od tale podju u drugu pivaru, tamo plati drugi za sve kao što je i prvi, te tako redom dok se svi obrede, tako prolaze mjeseci i godine, uvjek prazni džepovi, takove mladosti veliki broj, po stotine moguće bi našao deset koji štede i pomažu roditelje. Boulder je mali grad, tu je najveća

(17)
/14
radnja od zlatnih ruda. U blizini Bouldera grad je Kalgoorli, na toj radnji ima našeg naroda veliki broj, ima i takovih koji su mladi došli u Boulder te su i ostarili uvjek pokraj ove radnje, kući nikada ništa poslali nisu, a niti putnog troška roditeljim nisu poslali, ostavili otca u dugu te isto danas ništa nemaju, izučili govoriti engleski, to jim sav profit u životu njihovu. Dosta jih koji se oženili sa engl dievojkam, množina jih dopremilo dievojke iz domovine, ožene se s njima, naprave kuće od drva i pleha, nieki veću nieki manju kako koji može, te živu sa družinom svakako a najviše naopako, riedko koji može štagod prištediti, svaki oženjeni prodaje potajno piće, tu su sastanki od naših radnika, tu su igre za piće i za novac, tu se mladost uduži dok plaću primi, kad plaću primi plati što komu dužan ne ostane mu ništa, mora da zaboravi roditelje, kad nemore sam sebe pokrivat. Da me tko upita da li ovaj narod ide ikada u crkvu, to bi lahko odgovorio, jer sam siguran da o crkvi ni pojma nema, a mogu istinu reći, znam da se prevario ne bi, da jih ima i takovih koji još nikad nije bio kod sv. Mise, Bog i Gospa to skoro u svakoj rieči čuti ćeš psovati. Učeniji koji su izučili govoriti engleski s tim se mnogo ponašaju, u domovinu ne misle nikada, izmišljaju skloniti kakove zajednice, sastajanje društava svakojakih, u Boulderu najprije su izumili društvo Jugoslovensko, predsjednikom se prozvao Jure Stela, tu nagovara jedan drugoga, hajde upiši se u društvo di se čitaju novine, Jadran iz Kalifornije, Zora iz Zilande, Sviet Hrvatski iz Amerike. Dalje govorit ću malo od oni što sječu drva po šumam. Kumpanija Kurrawang tu je bilo najviše i našeg naroda na radnji nazad šest godina uvjek je bilo previše naroda, sve dok je rat nastao, svaki koji dodje od kuće, najprije se najavi u Kal. i u Boulder, te ako tu ne dobije radnje, ide u Kurrawang u šumu (Kalgoorli izgovara se Kalgurli, Boulder izg. Bolder, Kurrawang izg. Kuravan).

(18)
/15
Radnje se nije moglo lahko dobiti, Englezi su postavljeni svuda kod posla za nadgledati radnike. Radnici od naših krajeva, koji stoje više vremena na jednom mjestu, oni su poznati sa poslovodjom, te moraju moliti i svakako ugovarati za nove koji dojdu od kuće, tako nieki dobiju radnju a niekoji i ne mogu po šest i više mjeseci. Tako prolaze u grad i svuda po šumam tražiti radnje, zaduži se i tako mu prolazi badave vrieme, koji rade u Kur. U šumi, i njihovo vladanje slabo izgleda, ljudi naučili poslovodje na piće, te malo koji da uvjek u šatoru pića nema jer puno svieta te se svaki boji da će ga odpraviti s radnje. Narod ovaj šest dana radi a sedmi posla najviše ima, pere robu, krpi, orudje popravlja to sve do pol dana, popol dana igra za novac, još i cielu noć, pive puna kola na više mjesta, familijarni ljudi koji ne igraju oni zaštede i kući odlaze i vraćaju se natrag, a mladost uvjek prazni žepovi, ne znam bili mogao u svoj ovoj zemlji naći deset postotini koji štede, nije jim moguće ni trošak otcu vratiti, tako jim godine prolaze da zaborave na domovinu. Iz šume koji dodje u grad odma nadje poznatih koji dokazuju za društvo Jugoslavensko, u čitanju svakojakih novina. Sada u ovo ratno vrieme u robstvo goni, puti jedan drugoga društvo će te osloboditi, hajde se upiši, takovi jedva čekaju, jerbo godine izgubio badave, kući ne bi rada nikako, od kuće mlad pošao, nikakva nauka nije donio u svojoj glavi, krenio za nevaljalim društvom, te i ono malo što bilo izgubio, ostala mu glava prazna, te luta kao muha bez glave kud ga tko naputi, jer ne zna razabrati zlo i dobro. Pokvarena i razkalašena ova zemlja, tri diela naroda ima. Tu je i mene igra upropastila, isto i piće sam se prekomjerno držao, ali isto sam nastojao da mi barem štogod preteče, jerbo kad bi došao u robstvo di sam sada bez ništa, star sam sada 47 godina a po hrani
(19)
/16
Kako me ovde hrane uvjeren sam da ne bi danas pisao ove knjige. Još mogu dokazati i ovo, sve ovo vrieme što sam po ovoj zemlji, i koliko sam hodio svuda po Evropi, mogu kazati da nikada nisam znao niti slušao govora o državi, već sam nastojao svoj rad i uludo uništijo svoj trud. Za to danas ne mogu kriviti nikog nego svoju ludu glavu. Ratno je vrieme nastalo, cieli sviet strada, nije mi druga, nego moliti se Bogu da dušmani ne provale u domovinu. Dalje dokazat mogu i ovo, došao sam iz šume u grad Kal. To je bilo prije nego sam pošao u robstvo, tu sam stao niekoliko dana, prislušavam o čemu se narod razgovara, jednog opazim di čita novinu engl. I govori hoće stric Rus, slušam dalje razgovore, ima jih koje sam poznavao, ima jih koje i nisam, svi su iz Austrije, mislim da bi jim što odgovorio, al se bojim jerbo sam bio sam, a oni su svi jednog društva, al mi dosadilo slušajući, ne mogu podnositi, progovorim, čujete, Austrija može stradati, ali rata izgubiti neće. Odgovore mi oštro, hajde bolje da mučiš, što moze Djerman i Austrija, dosta jim je samo Rusa, niti njemu neće moći ništa učiniti, a gdje su svi ostali koji će udarit na nje. Opet moram jim odvratiti, ako ta sreća Rusu i Montenegru, Srbiji preskoči da rat dobiju, onda će se morat oni prekrstiti na vjeru katoličku, tu sam jih uvriedio, ljuto mi odgovore pusti vjeru na miru, u vjeru ne diraj. Zamislim se, nu djavola, kakovi tudju vjeru čuvaju, a svoju neprestano grde, sjetim se da su ovi Jure Stele društva Jugoslavenskoga iz Bouldera, odgovorim jim, kako da vjeru pustim na stranu već evo sada dvi hiljade godina da se Isus radio, i ostavio zakon novi po kojem moramo svi vjerovati a više se rodit neće, za Rusa i ostale. Dalje me prestave Francu, i tu sam jim odgovorio, koliko razlike izmedju Fran. I Austrije, tog bilo više neću da duljim, i jedan mi progovori da će dovest pulicaja, odgovorim nu kad hoćeš dovedi ga, ja ga se ne stidim. Tako se rastanemo taj dan
(20)
/17
Još i ovo, u šumi gdje sam radio, poznavao sam … od … la, najdem na radnji trojicu, namećali drva u vagone, došao sam iznenada, diele zemlje Austrije i Njemačke. To su bila dva, jedan katolik, ovaj katolik bio veliki prijatelj Kriš. Izašao sa školja Rotnesta na slobodu, pod tri neprijateljske zastave, zatečem u rieči ovog kat. Govori Carigrad bi morao zapasti Rusu. Kriš. mu odgovori, e kako podiele (opaze me, Kriš. Mi progovori o kako je Švabo) znao bi mu odgovorit, ali ne smiem, odgovaram liepo, razmislim što liepše i polaganije dalje se može doći. Još i ovo, jednog dana u nedielju pod drvom u hladu, ovaj gore kat. I njekoliko mu drugova, veselo se razgovaraju, e vala jim našim u Zilandi, junaci su kad su zapalili na kući Konzula zastavu Austrije. Tu je viest novina Zora iz Zilande odma veselo razglasila po Australiji. Dodje vrieme, polazi se u robstvo, ljudi u ovoj šumi nisu svi na jednom mjestu, ima jih kod ove kumpanije Kurrawang na četiri mjesta. Jednu milju i do dvi daleko jedni od drugi zadnje jutro dodje. Nadziratelj svih ljudi u šumi na kanap (mjesto) di sam bio, poznat mi je više godina te mi progovori, vi ljudi sada odlazite, ali ubrzo hoćete natrag, pet do šest nedielja siguran sam da se hoćete vratiti. Na to mu odgovorim, može biti da se kada vratimo, ali može biti i nikada. Nije dalje govorio, upita me… kaže mi jih po imenu, govori mi oni su Srbi (odgovorim mu, jedne smo zastave, u ovoj šumi nema Srba), on mi još govori, oni kažu da su Srbi, odvratim mu, kazao sam što su, neka budu što hoće, ja odlazim sa ostalom družinom u robstvo, a ovi ostali, kašnje sam dočuo da su potrošili liepu svotu novca praveći molbe na ruskog Konzula. Još bi mogao štogod o njima govoriti, al ne volim o vragovima toliko pisati ni trošiti karte
(21)
/18
Kad smo došli na školj Rotnest, tu sam razgledao mjesto, naroda tu mi bilo poznata i nepoznata, govora nisam mnogo imao sa nijednim. Kad za nieko vrieme, vidim di se sprema društvo na slobodu, tri zastave pred njima, pjevanje sa vojnicim engl. A ovi što ostaju hule za njima. Vojnici jih raztjeravaju i pucaju. Od tada sam počeo izpitavati ove poznate i prislušavat, jerbo nisam znao do sada niti ikada čuo o čemu narod snuje. Kad nas premjestilo u Liverpool, već mi je bila puna glava te sam motrio šta narod radi i kako se ponaša, te sam počeo pisati štagod glavnoga. Tako mi i vrieme prolazilo. Napred o svemu.

[newspaper clipping]
Jadran (The Adriatic)
The Leading Croatian Newspaper on the Pacific Coast
San Francisco-Oakland, Cal., četvrtak dne 13. siječnja (January 13) 1916.
Piše Jadran iz San Franciska na 13/1 1916.
Boulder West Australia 23/11 1915. Hrvatsko Slovensko Društvo Juro Stela presjednik, Stjepan Borić podpresjednik, Šimun Borić Tajnik, Mihovil Silić blagajnik, Čedomir Bušelić knjižničar, Narodni odbor Mihovil Roščić i Nikola Marić. Ovo društvo ima do sada 126 članova
(22)
/19
Obrazovani Jugoslavenski Odbor sakupio 400 lira do dvi hiljade dolara. Poslali našoj kosovki dievojki, bratckoj Srbiji i Crnoj Gori, Jugoslavenskom odboru u Londonu i Crvenom krstu Australije. Naš velevriedni Hrvat gosp. Anton Kličinović i Šantić ravnatelj tamburaškog zbora priredili u korist bratske Srbije i Crne Gore divni koncerat, uz sudielovanje biranih pjevača i pjevačica, i engleskih plesačica u Kalgoorlie gradskoj viećnici, koju dobismo badava, dne 26/8 1915. Koncerat je liepo uspio, a čisti prihod poslan je Srpskom i Crnogorskom Crvenom Krstu. Jugoslavensko društvo u Boulderu West Australia pozdravlja i hvali Jadran da pošrtvovno radi za svetu Jugoslavensku stvar, tj. Za slogu i jedinstvo Hrvata i Srba i Slovenaca, Društvo iz Bouldera. Da dugo živi i uvjek napreduje naš dični Jadran, Upravni odbor H.S. društva u Boulderu. Ovi pišu mi ne da smo hrvati, nego oduševljeni Jugoslaveni.
(23)
/20
Svi ovi rodom iz Dal. Poglavice od izdajstva domovine svoje. Članovi njihovi bili zatvoreni na Rotnestu malo vriemena, te su izišli pod zastavom pjevajuć na Engl. Fran. I Ruskom, izišlo jih 75, svi iz Dal. Bila su tri Hrvata medju njima. Za ovim bilo jih još zapisano za izić na slobodu rusku, te jih niekoliko izišlo a svim nije uspjelo. O njima napried hoćete naći. Urednik Jadrana Frano Akačić.

Iz Merike gdje si sad Jadrane
Ta novina ne vidi nam rane
Hrvatom se tamo mnogo hvališ
Srbe Ruse ti jih puno slaviš
Crnogorca njega sasvim štuješ
A za roblje danas i ne čuješ
Dievojke nam u robstvo su slale,
Oko Sidni što su stanovale
Što su mogle to su sakupile
I čarapa one su kupile
Tužnom roblju one jih poslale
Sirote jih same neimale
Ti Jadrane kamo tvoja hvala
Hrvat zvati nije danas šala
Zatvoreni Hrvati su danas
Ali Jadran ne mari za nas

U robstvu je pedeset Hrvata
Mogo si jim poslat malo zlata
U boju su Hrvati Jadrane
Družini jim tko će dati hrane
Hrvat gladan u robstvu se pati
Ali Jadran ne može doznati
Da su Srbi, Jadran bi doznao
I novce bi njima sabirao
O Jadrane di su Dalmatinci
Šest stotina ovde su robnici
U boju je danas Dalmacija
Austrijska svaka provincija
Tuku Ruse koji more jače
Ta novina samo Srbe plače
U Meriki žive Jadran liepo
Okol sebe skupio je sliepo

Nova Dalmacija u Kalaforniji
Vid žalosti malena dieteta
Komu nema još ni sedam ljeta
Na Jadranu krunu ugledalo
Suze roni majku zazivalo
Dodje majka dietetu govori
A što diete tebe plač mi mori

(24)
/21

Dalmacije više Majko nije
U Meriki eno tamo ti je
Preselili jesu je onamo
Vidim kuće prevezli su tamo
Neplač diete nemoj suze liti
Dalmaciju tko će preseliti
Čuvaju je junački sinovi
Kao što jim bili i diedovi
Plače diete po volji mu nije
Vidiš Majko di se kruna vije
Hrvatska se naša kruna vije
Nasred one nove Dalmacije
Mila Majko kaži meni pravo
Kaži pravo tako bila zdravo
Kako more mogli preseliti
I kajiće eno jih viditi
Muči diete al si valda ludo
Što govoriš upravo mi čudo
Čekaj Majko upravo je zgoda
U Istriji eno vidit broda
On prevezo more Dalmatinsko
Sad će odvest i more hrvatsko
Ono malo od Rieke do Senja
Što će onda od sama kamenja
Kazat ću ti ja diete od broda
Ono brod je crnogorskog roda
Crnogorski Kralj njega imade
Zet Talijan koji mu ga dade
Te on traži gospodara svoga
I onoga vladara srpskoga
Gdje se Majko oni izgubili
S Austrijom diete zaratili
Austrija raztjera jih tada
Te se za nje ne zna još ni sada

Brod jih traži naći jih nemore
Valda jih je progutalo more
Što bi Majko kada bi se našli
U novu bi Dalmaciju pošli
Jedan njima za kralja bi bio
Hrvatskom se krunom okrunio
Na Jadranu koju su razvili
Na glavu bi njemu postavili
Izdajica na sve strane ima
Dalmacija nova rad jih prima
Izdajnici svi će tamo sada
Kralj Srbije neka njima vlada.
(25)
/22
Ugodna zabava Pravoslavnog Božića 1916. god.
Urednik Jadrana polazi u goste Mihajlu Radkoviću. Mihajlo govor držao, te se skupilo Mihajlo Radković 5 dolara, supruga Jelena 1 dolar. Jedinac Miloš 1 dolar. Zatim po 5 dolari. Nikola Mirić, Vaso Šorak, Nikola Knežević 2 D 50 centi, supruga Evica 1 dolar po 2 dolara Nikola Popović, Frano Akačić, Djuro Marinković, Miho Klaić, Nikola Car 1 dolar Rade Jerković, Mika Rakić, svega 32 dolara 50 centi. Malo društvo je bilo to kod proslave Božića. Gosp. Urednik je otišo u goste Bože Djonovića, tu se proslavila Božićna slava, sakupili smo liepu svotu za našu siročad Srbije i Crne Gore. 13/1 1916. god. Ovo pisao Jadran. Za Srpski Crveni Krst i Srpsku sirodčad Fresno Kalifornija u sječnju 1916. Spomenice Srpske Nar. Odbrane u Americi, ovdašnja naša mala kolonija poslala je u Srbiju i Crnu Goru 3229 dolara 65 centi, od 3/8 1914. do 3/8 1915. dne 4/10 1915. poslala je opet svotu od 175 dolara 85 centi a 17/12 1915. 901 dolar. Sloga Slavena osj. Broj 16. K.S.Na.P. Gibson N.M. Broj članova 77.

Iz inozemstva sirotinji šalje
Hvala tebi Bože na nebesi
Koj na zemlji ovako uresi
A i ljudi liepo raditi znadu
Kad ovlike skupštine imadu
Svuda kupe sirotinji daju
Za sirote oni dobro znaju
Za sirote Srba Crnogorca
Uvjek kupe te jim šalju novca
Crnogorac i Srb slat moraju
Da sirote njima ne stradaju
A i svaki koji može dati
Sirotinji treba pomagati
Mi kod Boga svi jesmo jednaki
Sirotinji mora pomoć svaki
Kog je Kralja ne gleda se sada
Ako možeš daj mu da ne strada
To i Bogu milo hoće biti
Ali prije svomu udiliti
(26)
/23
Kod Boga ti velika griehota
A kod ljudi velika sramota
Otac Mater tebi pred očima
Ruke pružaš preko njih Srbima
Brat bez ruke i bez noge plače
A i sestra da ne more jače
Kako tebi čini se na srdcu
Preko svojih šalješ Crnogorcu
Pržunera imaš svojih svuda
Da jim pošlješ ne bi bilo čuda
Al za svoga nećeš ni da čuješ
Domovinu u Meriki snuješ
Povukla te želja u Rusiju
A za mrziti na Austriju
Stara zemlja di si se rodio
Otca Mater komu ostavio
Rusa nikad nisi ni vidio
U čemu je tebi omilio
Poslušajte ko razum imate
Da vam kažem što još ne znate
Učenjaki zovete se sada
Al što vriedi na um vam ne pada
Ne gleda se koje vjere bio
Mila zemlja gdje sam se rodio
Ja izdati svoju domovinu
Otca, mater moju diedovinu
Izdajničko ja ime nositi
Volio bi u more skočiti
Junacim se pjesmice pjevaju
Izdajnici kleti ne prestaju
Austrija mogu reći sveta
Puno vjera al nikom ne smeta XXXXX
Molmo Boga kako koji znade
Car nam jedan na svietu imade
Franc je Josip koji Bogu služi
S katoličkom crkvom on se združi
Ne možete kazat za drugoga
Nema danas cara nad ovoga
Kojemu je i Bog u pomoći
Nije lahko Rusu u Beč doći
Kom Krišćanu Srbija je mila
Austrija nije zabranila
Zemlju prodat poći u Srbiju
A ne mrzit uvjek Austriju
U tudjini kad je vama milo
E na dobro nek vam prosto bilo
Gdje je bolje tu možeš živiti
Rodno mjesto nikad ne mrziti.
(27)
/24

U Boulderu J.S. društvo oslobodilo svoje članove iz robstva
Sa Rotnesta školja, mjeseca lipnja 1915., West (zapadna) Australija
Izišli pod zastavama engleskom, franceskom i ruskom, veselo pjevajuć englesku pjesmu sa engl. Vojnicim. Evo jim i ova.
Iz Bouldera glasi doletili
Po Rotnesu brzo proletili
Slaven društvo brzojavom javlja
Po Rotnesu Slavene pozdravlja
Svi Slaveni koji jeste tamo
Slobodni ste hajte k nama amo
To je bilo zamisliti meni
Rad bi znati koje su Slaveni
Vidim društva svud se sabiraju
Od veselja ni mira nemaju
Jednog dana u jutro je bilo
Kod straže jih mnogo se skupilo
Te jih Major preda se je zvao
Što radili tko bi točno znao
Kad se vrate vidim neveseli
Žalostnih je kud su se zapleli
Jednog starog čujem di pitali
Zašto su ga pred Majora zvali
Kazat ne htje, jao meni reče
I po robu on brzo uteče.
Bolje roblje za uvjeke biti
Neg dušmana slobodu moliti
Koj s dušmanom prijatelj će biti
Zastavu mu mora zagrliti
I dok žive pod njom mora biti
U izdajstvu sramotno umriti
Izdajniku svakomu je tako
Koj ga znade kleti će ga svatko
Svi do straže robu su donili
Po četiri u red se stavili
Oni prvi tri zastave drže
Da ti gledat ovo bilo druže
Tri zastave viju se pred njima
Trojica se zagrlila š njima
U sredini vije Britanije
A sa strana France i Rusije
Koj englesku zastavu nosio
U družini najveći je bio
Obukli se što su liepše znali
Nek se znade kad jesu izdali
Zamrzili oni Austriju
S dušom tielom mole za Rusiju
Tako su se liepo nakitili
Ne bi tako kad bi se ženili
(28)
/25
Vojnici su svuda krajnji stali
Te svi skupa pjesmu zapjevali
Sa vojnicim hure vikat stali
A ostali pram njima kukali
Vojnici se na to naljutili
Te s puškami oni razgonili
I pucanja tu je tada bilo
A neko je u rešt zatvorilo
Kada oni napred putovali
Vojnici jih uvjek pozdravljali
Ovo društvo vojnicim je bilo
Svoga kralja di je ostavilo
Ni njihovu vjerni biti neće
Od ovakvih nitko nema sreće
Izdajici domovina di je
U njemu ti nikad vjere nije
Sedamdeset i pet svih ji ima
Tri Hrvata jesu medju njima
U primorju negdje se rodili
Izdajnici da prokleti bili
O nesrećam stid me i pisati
Izdajice žalostna jim mati
Znat se mora za vakvog svakoga
Izdajice roda hrvatskoga
A ostali jesu Dalmatinci
Svi ukupno oni katolici
Ne mogu jim imena doznati
Njihovi će o njima kazati
Evo Jadran poglavice ima
Zapisao ja imena njima
Koji ljubi danas Dalmaciju
Neka kaže on imena sviju
Vražje braće još dosta ostalo
Na slobodu što se zapisao
Zatim brzo opet jih puščalo
Al mi kažu da jih još ostalo

Oj Hrvati još ste živi
Na sud s njime koj vam skrivi
Neka sudi njega sude
Da ne buni druge ljude
Oj Hrvati braćo mila
Kazat moram goni sila
Gledat ovo jesu jadi
U tudjini šta se radi
Od našega slavnoga
Hrvatskoga imena
Hrvatskoga imena
Kog ne spada njim se piše
Izdajničkim duhom diše
Svog imena kazat neće
Sa hrvatskim traži sreće
Prodo bi ga on za malo
(29)
/26
Nije njega za to stalo
Ne žali ga pogrditi
Samo novca ćel dobiti
O Zagrebu slavan ti si
Ovome se nado nisi
Od rodbine negda tvoje
Kazat će ti pismo moje
Pozdrav braćo vam Hrvati
Sada ćete sve doznati.

Rotnest 23/11 1915. Ovog dana preseli (premjesti) nas jedanajst stotina u Liverpool Ney Soat Wales, Njemaca i Austrijaka. Tu smo našli do 2500 naroda, većinom Njemci, oni su imali upravu u logoru. Dočekali nas mogu dokazati savim liepo, namjestili nas u barake, pravo imao svak jednako. Skupilo nas iz četiri države. Njemci nisu dielili napose nikoga, oni su držali da smo svi jedni, kao što i jesmo, sada u ovo ratno vrieme. Zatim za par dana valda su se dogovorili nieki nesretnici sa Rotnesta, i ovi što smo jih ovde našli, za razdieliti se od Njemaca. O tom nisam ništa znao, na pol dana šetam po logoru, te ugledam jedno društvo do 30 ljudi što su došli sa Rotnesa, dodjem bliže i slušam o čem razgovaraju. Jedan pripovjeda, kog smo ovde našli, bio je kumpani firer (brojač) moje barake 31. Zvao se Rendulić Jozo. Pripovjeda jim, dobit ćemo svoju kuhinju i svoju kancelaraju (pisarnu) bit hoćemo sa svim napose od i Njemaca. Ovaj narod ga sluša, ništa mu ne odgovara. Meni se taj govor njegov učini neobičan, progovorim, čuješ Jozo, kako da se mi razdielimo od Njemaca, to ne bi bilo liepo, mi smo sa njima na Rotnesu živili sasvim dobro, znaš li Jozo šta ćeš učiniti, mi imamo Austroungarske gospode (Rotnest pisano, izgovor Rotnes Livepool izgovor Liverpoli).
(30)
/27
Upitajte jih o tom pak ćete čuti što će vam odgovoriti. Jozo mi odvrati, vidi jednog pametnjakovića, da je mladji dao bi mu jednu u glavu. Tu smo se malo prepirali i tako se razstanemo, od dielenja napose taj put nije jim uspjelo.

Tako stalo sve u miru do 27/6 1916. god. Ovog dana pribijen oglas na tabuli, Hrvati prelaze u barake 37 i 38 što su na kraju u blizini straže, imaju sve što spada, kuhinju napose. Kada to opazili Hrvati, pita jedan drugoga, što je ovo s nami, što mi radimo ovom narodu u ovom logoru nema nas nego 50, što smo stanovali u četiri barake. Kumpani fireri (brojači) bili nam Dal. Odma jedni podju do pržunerske kancelarije (Komitet), upitali upravitelja logora, zašto moraju Hrvati napose i koji je to tražio. Odgovara već su dva mjeseca što je molba predana, evo vam je, glasi ovako: 200 Hrvata, podpisani, traže napose kuhinju, i još žicu između njih i ostali pržunera. Dokazali mu, to niti napamet nam ne bi doći moglo, što takova tražiti napose. Kad je razumio podje do Majora, dokaže mu kako je razumio te se vrati i odma pošalje oglas odkinuti, a ovi nesretnici kad vidili oglas odkinut, uzrujani stali vikati, pa zar mi nismo Hrvati, zar mi ne govorimo hrvatski. Hrvati odgovaraju, mi znamo da vi jeste Hrvati kao i mi, mi vas u tom ne dielimo, ali nećemo da se posebno ništa traži u ovom logoru u ime Hrvatske. A u drugo kako vam drago, smetati vam nećemo, mi smo u ovoj ogradi svi jednaki dielenja nema medju nama. Tako se umirilo

(31)
/28
Dolazi ruski barjaktar u Holdsworty Ogradu
21/2 1917., Jozo Radalj od Vrgorca, koji je god. 1915. izišao sa Rotnesa školja na slobodu sa družinom pod tri zastave, ruskom, engleskom i franceskom. Jozo nosio rusku a pogazio svoju, evo ga danas hvala Bogu dodje iz Zapadne Australije, dodje sa Jozom 17 zarobljenika, 5 jih Dal. A ostali Njemci. Narod se skupio kao crne vrane gledati jih. Ulaze na vrata u ogradu pržunersku, pulicaji Englezi idu pred njima, vode jih do kan. Pržunerske, kad su malo odmakli od vrata, Njemci idu prvi za pulicijom, a Dal. za njima, ali u jedan mah dogodi se buna, jedan od oni zadnji dobio dvi teške batine, od kojih je odma morao poći u špital. Nazivlju ga Jurjević Ante, a ovaj koj ga je udario zovu ga Slimar. U to skoči pulicija te umiri. Pošli pred kancelariju da popišu imena. Narod se kupi uvjek okol njih. Njemci kad se popisali, i dva Dal. š njima, podju mirno razgovarajući u barake, nitko jih ne smeta, ali još su dvojica u kancelariji, Marko Skender i ruski barjaktar Jozo Radalj, te kad su dali imena, pulicija jih vodi u baraku gdje će stanovati, al se našao koji dokaza puliciji, da bi ljepše bilo da ih vodi van iz ograde, ako misli sjutra viditi žive, pulicaji kad to čuli, odma jih vode pred Majora. Kad ih Major ugleda, razgovarao se malo š njima, te jih dao zatvoriti u zidani rešt. A Ante Jurjević kad je ozdravio, došao i on u rešt k njima. Nekoliko dana stali u zidanom reštu, te jih premjesti u jednu malu ogradu, u kojoj stanuju Crne ruke ubojice, te su sva tri sada š njima.
(32)
/29
Prijatelji da mi jeste zdravo
Al vas molim kažite mi pravo
Što barjaktar ovaj zaslužio
Kada ruski barjak zagrlio
Pod zastavom ko General stao
Još sa društvom engleski pjevao
Jozo Radalj rodom od Vrgorca
Pošo tražit kralja Crnogorca
Njega tražeć on je zalutao
Sa Rotnesa školja kad prošao
Nesreća ga sad amo donese
Sretan Jozo što glavu iznese
Iz Holdsworty tužnog našeg stana
Di Radalju ostala ti fana (barjak fana, zastava)
Kaži Jozo što si zadobio
Za plaću te Englez zatvorio.
Pred vami barjaci vijali
A mi drugi na školju ostali
Na Rotnesu kog more obliva
Vami na um pala za pit piva
Napili se vi do mile volje
Vidit ćemo komu će bit bolje.
Još o njima. Slimar koji je udario Antu Jurjevića, sjutra dan zvao ga je Major preda se, malo se š njim razgovorio, te ga dao zatvoriti do suda u zidani rešt. Slimar prenoćio dvi noći te uplašio sam sebe, da će ga premjestit u malu ogradu
(33)
/30
medju ubojice Crne ruke. Misleći junak što bi učinio, namjeri se na nekakovo oštro te stao junak sam sebi parati trbušinu. To kad opazili ostali što sa njime stanovali jave stražaru, a stražar santecim, koji ubrzo kola dovuku, te Slimara u spital odvuku. Dobro je bio proparao trbušinu, ali isto ostade živ. Za njeg kupili imena da bi izašao bez kazne, ali zakon ne poznaje imena pržunerski. Kad je ozdravio, sudio jim sud civilski, te je Slimar dobio tri mjeseca tamnice, koja je negdje u blizinu Sidni. A Jurjević Ante vratio se na svoje mjesto, u malu ogradu stanovat medju ubojice.
Mržnja naroda hrvat. jedan proti drugom
1917. u logoru zarobljenika zvanom Holdsworty
Na hiljadu devetsto sedamnajste mjeseca sječnja, popis u ogradi. Cielo vrieme od početka rata do sada podpisivao se narod kako je neprijatelj zahtjevao. Ali na žalost ovog puta porodi se mržnja i uznemirenje naroda. To je valjda neprijatelj i hotio, izdao karte kumpani firerim (brojačim) za popisat svaki svoju kumpaniju, a nije jih uputio ni raztumačio kako treba podpuniti karte, a nisu ga valjda ni savjeta pitali o tom. Ja sam došao podpisati k mojemu brojaču 31. kumpanije, uzeo sam kartu u ruke i gledam na početku naslov, nationality (to valjda narodnost), upitam ga kako ću podpisati. Odgovori mi, ja ne marim kako tko hoće neka piše, Major nije o tom ništa kazao. Ja razmišljam kako bi podpisao, al mi ubrzo pade na pamet, kažem mu piši naslov Austrija, rodno mjesto. I Hrvati Dalmatinci u mojoj kump. zapisali kao i ja, Aust. rodno mjesto, i Da.
(34)
/31
Tako je u mojoj kump. svaki podpisao. U 30. kump. čujem jedni da neće tako, u 29.toj upitam jednog iz moga mjesta, kako si podpisao kartu, odgovori mi zapisao me Aust. i rodno mjesto. Upitam ga zašto nije Hrv. uz rodno mjesto, odvrati mi ja sam mu kazao pa nije htjeo, pak što ću ja kad neće. U 28. 27. i 26.toj tu jih bilo dosta pisali svakojako, jedni zapisali naslov nationality hrvats. (narodnost), rodno mjesto i Dal. tako ima i njekoliko Hrvata koji su pisali Hrvatska rodno mjesto i Hrvat. Upitam jednog Hrvata, jesi li pisao nationality Austrije, odvrati mi nisam, brojač kumpanije mi kazao ništa u onaj naslov nationality, ono je narodnost, te sam upisao narodnosti Hrvatske, rodno mjesto i Hrvat, pak ako Englezu nije dobro neka on ispravlja. Na ovo mu nisam mogao odgovoriti, vidim da govori pravo. Iz toga se protegla velika mržnja jedni izmedju drugi. Ovi njekoji koji su pisali naslov Austrije, proti onim što su pisali narodnosti Hrvats. Vičući jim svi koji nisu podpisali naslov Austrije, ono su Srbi. Za malo vriemena Major zove brojače kump. firere, karte koje nisu bile napisane Nationality Austrija, nanovo pisati, dao jim karte druge, te jim dokazao kako treba pisati. Te poslje po nalogu Majorovu karte podpisane u miru. Ali mira nikad med ovim narodom, tko je bio s kim i za mržnju lanjske godine, ili moguće prije i ovde u robstvu, tebi se rada osvetiti jedan drugomu, te od mržnje jedan drugog nazivlje Srbom. Vidim više puta svadjaju se kao djavli u paklu i tako se rastanu crne jedan drugog, nu ovo još mogu kazati od kad sam u robstvu, ako se kada dvojica potuču ali jedan drugog teško ozljede još nije do sada.
(35)
/32
O ovoj narodnosti hrvatskoj do sada ne mogu kazati ništa o ubojstvu, o drugoj narodnosti ovde ne pišem, jerbo mi je dosta opisati mržnju Hrvata, koju imaju uvjek uza se jedan proti drugome. Još ću o mržnji govoriti. Kad bilo liepo vrieme hodio sam u ogradu koja nije davno što je razmaknuta, sva obrasla travom. Tu je liepo ležati u hladu, tu bi sjeo uz koje društvo poznati, po svoj ogradi svuda društva, po dva po tri i više leže po travi, svak se druži koj je s kim poznatiji. Tako di sam sjedio s kojim društvom, prislušavao bi o čem razgovaraju, ali uvjek govore čujem o Srbim, još dapače mi i pokaže koji kad vidi ono društvo, ono su svi Srbi. Tako mnogo puta slušao bi o tim Srbim, ali ljudi što jih nazivlju tim imenom, poznati mi jesu dobro; šetam jednog dana više dok sam se osvjedočio o tim ljudim, sjednem kod njih da čujem o čem razgovaraju, ali ne mogu nikada čuti da govore što proti svojoj domovini. Razgovor čujem najviše o ratovanju jedni kao i drugi jerbo posla drugog nemaju, pretresaju sve odavde do Europe. Došao sam u trag i onom svakom koji mi pokaže Srbe. To sam izvidio da svaki onaj ima svog protivnika u onom društvu koje nazivlje Srbim. Ta društva donieli bi novinu, to vidim na više mjesta di čitaju. Gdje god se zaustavim, upitam ima li što nova. Isto tako niekoliko jih dobavilo knjiga iz Amerike, te u barakam i u travi čitaju, tako da lakše sprovode vrieme, ali mi i to dolazi u uši. Dodjem do takovih di mi pokazuju, vidi kako izdajice čitaju srpske knjige. Vrebam iza knjige da vidim kakove su. Prilika mi se namjeri, upravo u mojoj baraki 31.oj. nosio je uza se Rendulić Jozo, te ostavio koji hoće čitati. Ovaj Rendulić Jozo bio je brojač (kump. Firer), moje
(36)
/33
Kump. te je brzo ostavio, jerbo je imao drugi posao u kafani. O njem hoću unapred dokazati, te i ja dokučim tu knjigu srpsku da vidim kakova je i o čem glasi. Razgledam po njoj, ali braćo mila, ovi klevetnici prokleti bili koji mi kazuju za srpske knjige, kojih ovde nema. Ovo vam je knjiga od prošlosti od naših pradiedova starih Hrvata, engleski pisana. Tu sam progovorio, knjiga je dobra svaka ovde za pokratit vrieme, jer ako čovjek više čita, on je prosvietljeniji, dalje može dokučiti, te more lakše razabrati zlo i dobro, jerbo ako čovjek ima bistar um, čitanje ga ne može nikud zanieti. Ja pisac ove knjige pročitao sam sve knjige srpske o Balkanskom Ratu, koje su došle u zapadnu Australiju na Kurravang, što su jih Bokezi hrišćani dobivali, poznati mi bili, te su mi jih davali čitati. Jedan mi je bio poznat više godina, te je imao dvi knjige jednake, jednu mi je darovao. Kad sam je proučio, razumijo sam dobro što čitam, al što je u njoj sve proti Austro-Ungarskoj Monarhiji. Tu sam knjigu čuvao, misleći poslie rata poslati je zagrebačkoj Vladi, da vidi oholiju srpsku. Ali iznenada pokupi nas dvi stotine Hrvata i Dal. u robstvo, te ostalo robe, orudje, šator i knjige, jerbo nisam mario za ništa. Niekako mi dodje na pamet o knjigam, te ponesem sa sobom Zakon Zavičajno Pravo i Babić molitvenu knjigu, te mi je danas žao za onim što su ostale, jerbo vidim ovde, jedan Njemac ima više knjiga nego ciela narodnost hrvatska. Njemci imaju dvi knjižare, svakojaki knjiga, a naš narod hrv. na žalost šta radi, svakog dana svuda kroz barake vidim neprekidno kartanje briškulu i trešete, a drugi po ogradi u travi leže, prepire se jedan s drugim tko zna
(37)
/34
bolje upravo kao babe stare kad se skupe na prelo. U tom prepiranju zavade se, mrzi jedan na drugog i nazivlje Srbom. A još k tomu napuni mi se glava klevetanja, večerom kad bi s kojimi šetao, pokazuje mi koji od društva s kojim šetam, vidi to su Srbi pred nami, a i ovo iza nas. Tako svake večeri. Zamislim se o tom i osvjedoči se kako to izgleda, svaki onaj koji mi pokaže vidi Srbe, onaj svaki ima protivnika u onom društvu koje mi pokazuje, te radi njega nazivlje cielo društvo što grdje može, a najvoli Srbom. Poznatih mi dosta koji su došli u robstvo bez novčića, večere ne dobiva, gladan je a rada bi zapalio, te ovakovi šetaju sa svakim, samo da dobije cigar duhana da zapali, ovakovi ne misle mnogo o Srbu niti o ratovanju, već o svomu trbuhu koji je gladan svaki dan. Nisam mogao nikada čuti da će onaj što došao ovde bez novčića nazvati ikog Srbom, već onaj koji ima koju liru (funtu), onog nije prazan trbuh. Nagledao sam se nepravde velike, vidim tko je jači on je ovde slobodniji, uzanj je veća uvjek družina, ima jih gdje jih više rodbine i prijatelja, i gdje ima više složni seljana,ovakovi su slobodni mogu reći što hoće, neće jih nitko nazvati Srbom, jer su dobri za potući se. A pojedinci slabijeg društva, oni uvjek moraju mučati, ako će govorit proti jačoj stranki, odma je nazvan drugim imenom, pada bi upravo on govorio liepe rieči, ove stranke mu tog ne priznadu. Ovakove sirotinje najviše prozvano slabim imenom. Spomenut ću i ovo, slušam svuda govor, najbolje bi bilo protjerat Srbe sve iz ovog logora jerbo je strašivo šetati od njih, oni će zametnut bunu (skandal) i noževe imaju. Govora čujem i više, oni su rekli da će se pobuniti, te da hoće ubit pulicaja, onda će
(38)
/35
Englez sa strojnom puškom (Gever mašin.) ubijati redom. Kad sam ovo čuo, upitam ima li jih mnogo, dobijem odgovor više od dvi stotine. Razmišljam o prokletoj mržnji, te se gledam sastati sa ovim prozvanim Srbim, poznati mi je dosta na obe dvi strane. Sastanem se sa ovim što jih nazivlju poglavice, koji da su najgori. Razgovaram se sa jednim, koji mi je poznat više godina. Upitam ga, zašto si se jučer svadjao, odgovori mi, jur me ti dobro poznaš već ima deset godina i više, da nisam nikad u nikog dirao, koji meni mir da, ali se namjerim na goreg od sebe, koji me uvjek napastuje, te se š njim lahko zavadit, još i potuć. Tako mi je sada ovde u robstvu. Znaš da sam došao bez novčića, te vidiš kako me napastuju, od onog popisa nationality (narodnost), te mi mira ne daju, nazivlju me Srbom. Oni imaju lira (funti), te nisu gladni kao što sam ja, zato uvjek vode nevaljale parlamente, proti siromašnom narodu, i nazivlju ga sa imenim nevaljalim. Dosadit će mi, a već mi i dosadilo, te sam prisiljen svadjati se. Ovakovih sam više saslušao, te ne znam što reći nego mržnjo hrvatske narodnosti, kad ćeš prestati da se ne kolje jedan s drugim. Mržnjo, već su stoleća od kad si počela med ovom narodnosti, te ni danas prestala nisi. E daj Bože razumit čovjeku da razmisli kad nakani brata rinuti u jamu, koji će mu dohodak ostati. Na vašu mržnju koju na žalost uvjek nosite jedan proti drugomu. Odgovaram vam od tog koristi nikakove nemate nego grieha naprtite na dušu, te se samo vrag veseli toj vađoj mržnji. Bog dao da bi mržnja medju vami prestala, da ne mrzite jedan drugog, već da se ljubite kao braća, jerbo slogom napred ćete poći, a neslogom nikud nemorete doći. Crkva uz vas, u nju se bojite, u svakoj rieči gospi svieta ružite, da bi vam pamet prosvjetlio i griehe oprostio. U robstvu Holdsworty, Australia
(39)
/36
Mržnja na žalost med hrvat. narodnosti sve veća
Od mjeseca sječnja god. 1917. do 20/3 god. iste. Ovog dana izabralo se društvo za kupiti imena od ljudi. Jedan popisuje imena u mojoj baraki 31. Došao do mene, upitam ga zašto se kupe imena, odgovori mi, za izagnat neprijatelje Austrije iz ovog logora. To malo razmišljam o neprijateljim Austro Ungarske Monarhije, te podpišem ime da vidim koji su. Sakupe do 300 imena i predadu Komandantu (Zapovjedniku) logora, Majoru, ali jim on to odma ne odobri, već jih izpitava za cielu nedelju (sedmicu) svaki dan. U sedam baraka stanovali ovi ljudi hrv. narodnosti, iz svake su hodili po dva i po tri polagat izpit pred Majora. U ovom društvu ima jih što još nisu četiri mjeseca u robstvu, jedni godinu dana, nazivlju se Austrijaki, te zamrzili na one koji su već od početka rata, jedni dvi godine i više radi podpisa hrvat. narodnosti, te jih namislili sa svom silom prognati iz ovog logora. Ja pisac odgovaram, ako dodje do suda, o ovom društvu zvanom Austrijaki, izaći će dokazi proti njima, kojih sam prislušao dosta. Kad jih Major iztraživao, vidim jih kod vrata glavni od ograde, čekaju dok dodje pulicaj po jednog ili dva, te jih vodi pred Majora na izpitivanje, radi ovih ljudi što ih misle proganti iz logora, radi podpisa hrvatske narodnosti.
Hrvati i Dalmatinci imaju dvi narodnosti u robstvu
(40)
/37
Tuda sam šetao više puta, te ugledam jednog, koji je imao mnogo brige za izgonit narod pod srpskim imenom. Uvjeren sam kakvo ima srdce, te kad bi mu pošlo za rukom, on bi sve izagnao iz ove ograde, samo bi svoje prijatelje ostavio. Engleski govoriti ne zna, on uči one što idu na izpitivanje pred Majora, kako hoće govoriti proti ovom narodu što jih prozvali Srbi. Ovaj mi je prijatelj veliki, kao lisici kokoš. Upitam ga je li mnogo Srba predano Majoru. Odgovori mi, nije za sada nego šesnajst, ovih što su najgori. Major nas je molio da se umirimo za malo vriemena, jerbo da nije ograda gotova. Na to progovorim rieč koja će mu biti po volji, ima prijatelju djavola dosta, treba jih što prije iztjerati. Veselo mi odvrati, ne treba se o tom misliti, ima osam 8 ljudi tvrdi koji su se zauzeli za to. Te kad je Major izpitao ovo društvo zvano Austrijaki, odobri jim, da hoće već javiti, kad bude ograda gotova. Al to sve badava, mira nemaju, od 20/3 uvjek napastuju Majora do 27/3 god. ove. Ovog dana Major jih obavjesti da nema mjesta nego za pet, 5, te pošalje puliciju po njih. Ljudi ovi zakonu se pokoravaju, idu sa pulicijom mirno, ne govore ni rieči. Rodbina i prijatelji robu jim donili na glavna vrata, do straže, tu jim robu pregleda, a njih slika (futografira), te jim dovuklo mala kola, pa metnu robu na kola, te sami odvezu dvistotine metar daleko, u malu ogradu, gdje stanuju Crne ruke ubojice, pulicija šnjima hodila.
(ograda. logor. mjesto gdje stanujemo)
(41)
/38
Kad su vozili robu, ovi ostali dosta glasi bilo što za njima kukalo. Sjutra dan na večer 28.og pokaza jih na tabuli od kazališta, koja je bila na sredini logora, a ovi što su gledali, od veselja proti njima hu hu. Od ovog dana u barakam sve mirno. Ali mira nemaju oni što se zauzeli za izgonit van iz ograde. Svaki dan napastuju Majora, a on jih odvraća da puste na miru ljude, ograda gotova da još nije. To jim je žalost, mira neimaju. Obdržava se skuština na 1/4 1917. za pravljenje kazališta, o kojem ću unapred dokazati.
Na toj skupštini uzvikalo se, hajdemo gonit izdajice domovine van iz ove ograde, pa neka jih Major namjesti gdje mu drago. U tom vikanju podju raztjerivat narod, kao vuci kad med ovce zajdu. Podigla se četa prva iz barake 30.ete, tako do trideset jih podje, ne boje se puške a ni bode, nit se boje zakona engleskoga. Tu jih gledam kuda hoće, a i gledam radit što će, marširaju u ogradu koja nedavno razmaknuta. Tu ljudi leže po travi, a ovi što dodjoše samo zapovjedaju hajde. Od tale jih digli, pet ljudi slušaju zapovjed, idu mirno ne govore ništa, jedan da je upitao kuda ću ići, ali slušam pripovjedke vesele, da je dobio pod rebra. Drugo društvo vidim di idu u istu ogradu tražiti. Podjem hitro do vrata glavni gdje straža stoji, da vidim oni pet prvi, dognali jih do vrata, poznati mi. Pulicaj otvori vrata, pusti jih unutra, zatim opet gone po dva i po tri, tako jih brojim do dvanajst. Pulicaj otvara vrata i pusti jih na militerski kraj, zatim vidim di dvojica po tri vode,
(U ovoj ogradi jakost i veće društvo slobodu ima, pojedinci slabijeg društva (dupli) dvostruki robovi)
(42)
/39
a jedni i sami dolaze do vrata, uplašili se jerbo su čuli govorenje, tko je podpisao hrvatske narodnosti, a nije austrijske, i koj je pravio molbu za izić na slobodu, taj svaki mora izlazit odavde. Vidim i njekoliko Čeha, sami došli do vrata. Ali pulicija što je pustila prvih dvanajst, više ne pušta. A ovi koji izgone, samo zapovjedaju hajde, tu se sluša, nije govora, jerbo se boji svaki udaraca. Kod 26. barake gledam šta rade ovi što izgone. Njekoliko jih napalo jednog i govore mu hajde, a drugi se javi, njemu ćemo oprostit, i oproste mu, on ima rodjaka u onom društvu. Napanu tako i drugoga, te i njemu oproste. Opet vidim napali jednog, ali čovjek neće odma da ide. Jedan progovori od onog društva, akoli koji od vas zna što proti ovom čovjeku neka se javi, jerbo nije vriedno prava čovjeka goniti van iz logora, nitko ništa ne pregovori. Jedan se javi od onog društva što progone, ja sam čuo kad je rekao, samo ga goni. Ovaj mu čovjek odgovori, jesi ti čuo di sam se s tobom zavadio, isto ga protjeraju. Ovo isti primjer Žudija govoreći, propni ga, propni.
Što protjerali i što uplašeni sami prošli, ovaj dan svega 46, na militerski kraj 12. a za vratim ostalo jih 34, kojih pulicija neće da pusti unutra k onim dvanajst. Vidim preko plota oni dvanajst, sjede uz kuću pulicije, nieki u košulji, nieki u majici tankoj, a ova 34 kod vrata, isto tako obučeni, jaketu koji kad ima na sebi, a najviše jih nema. Oko njih svieta na sve strane. Dolazi Major gledati to veselje, te progovori, pustite za noćas ljude na miru, ja nemam kuda šnjima. Njemci odgovaraju
(43)
/40
nećemo jih nazad pustit, a naš narod kad to čuo, nećemo jih nazad pustit, nećemo na antret, ovde jih hoćemo čuvati. Uto ornist zapiri 5 ½ sati na antret, po zakonu svak mora da ide. Ali oni koji su izgonili ne mare za antret, uzvikali se nećemo na antret. Tu jih se zabunilo i oni koji ni mislili nisu o ničem, već gledajuć što narod radi, misleći neće valjda nitko na antret i tako ostali. Njemci, oni su pošli svi na antret, nije nitko od njih izostao, samo naše narodnosti hrvat. Na tabuli pribijen oglas, dvi stotine ostalo, koji se ne plaše zakona. Toliko jih bilo nije, od ovog ću u napred dokazati.
Ulovio se mrak, Major otvorio vrata, pusti jih unutra k onim dvanajst. Jesu li gdje večeru dobili, o tom neznam. Ujutro vidim u novoj ogradi četiri šatora, što su po noći namjestili, tu jih prenoćilo 46., robu jim pokupili i donili do glavni vrata do straže, te ujutro pulicija dovezla do njih i pregledala, kako su spavali to najbolje sami znadu. Od ovog glavnog logora nisu daleko, prilika je na pogledu da su sasvim slabo spavali. Dalje slušam od ovih što jim robu paketali i nosili, da su našli noževa i oštrog svake vrsti svega 25 komada, kod jednog samo da su našli pet komada (nemoguće vjerovati), te da su predali Majoru. Ja sam vidio iste večeri žicu debelu zaoštrenu i u drvo usadjenu, jednu stopu žica i drvo daljina, nož sam isto vidio 18/9 1916. O noževim ću govorit u napred. oževa i kojekakvog oštrog ima dosta u ovom logoru. Isto mi se desila prilika za poslušati, od mladića oko 17 god. koji je prodavao kruh izmed baraka, došao pred moju baraku, stade u razgovor, ja pišem i slušam
(44)
/41
o čem razgovara. Mladić se hvali, ja sam njih gonio, majku jim srpsku, samo sam jih lovio za ruku, pa hajde, mora da ide, poslao sam jih niekoliko, neka jih tamo. Isti ovaj dan 2/4 1917. preselili jih osam iz male ograde no. 2. u kojoj stanuju Crne ruke ubojice, k ovim 46. te su ovaj dan pravili šatora više. Po jelo su morali dolazit u ogradu no. 1, gdje su prije bili na kuhinji. Dolazilo bi jih po šest, sa kotlim na ramenu, prolazili bi pokraj ovih što jih protjeralo upravo kad bi na antretu bili, a ovi jim se stali rugati kukati, tako da čovjek ne bi podnositi mogao. Po jelo su dolazili za tri dana, te jim onda kuhinju napravili, te više nisu dolazili. Na ¾ trojica se odpravili sami za onim protjeranim, i Major jih pustio, jedan od ove trojice bio je u društvu onih što su progonili, te je i on pomagao goniti, a sada ode za njima. Upravo smješno. Isto ovaj dan ovi zvani Austrijaki što su protjeravaliskupili niekoliko imena te predali Majoru za vratit natrag jednog starog čovjeka, ali ovaj kad je čuo nazad se ne da, isto slušam da bi još dvojicu vratili, al badava neće da se vraću. Pravi ljudi, ali sila nepozna toga, ona radi kako hoće. Ljudi kažu neće dokle hoće. Sud će suditi pravi se nadaju. Dalje ovi prognati radi hrvatske narodnosti podpisa prozvali su svoju ogradu (lager) Kroatien Camp no. 3, a ovi što jih prognali, slušam razgovor ljute se na to, još čujem di govore trebalo bi javit Majoru, zašto bi se oni pisali tako. Upitam jednog, kaži mi kako bi trebalo da se zovu. Odgovori Srbi ili Rusi. Začudim se na ovaj odgovor, radi imena kog su prognati, te njim se sada zvati ne smiju. A prozvati Austrijaki pjevaju hrvatske pjesme,
(45)
/42
a proti narodnosti hrvatskoj jesu. Ovo mi je za čudo što mogu čuti i viditi. Bože prosvjetli pamet narodu. Oglas na tabuli pribijen 3.4. popodne, koji glasi ovako, svaki koji pravio molbu na društvo u Boulderu, najdalje za dva dana mora da izlazi iz ove ograde, jerbo će proći prebijeni ledja. Ima moguće da je koji pravio molbu na ovo Slavjansko društvo u Boulderu, o tom nisam siguran dokazati, je li tko ili ne. Ali znam na Guveran da jih je pravilo i koji su upisali hr. narodnosti, a nisu austrijske. Sve se uplašilo batine dobiti po ledjim, te bolestan isto izići. Na 4/4 u jutro pet jih pokupilo robu, te odnili do glavni vrata do straže, odpravili se u prozvani Camp (ogradu) Kroatien no. 3., ali jih pulicija ne pušta unutra. Došao Major te jih upita šta je š njima, dokazali mu kako je pisano na tabuli. Major kad razumio, vrati jih natrag. Odma zatim izdata objava po nalogu Majora ako bi se koji od danas ulovio da pribije što protivno na tabulu, bez dozvole Majora, šest mjeseci tamnice dobije. Kad bi Major bio dozvolio prelaziti u prozvani Kroatien Camp no. 3 ovog naroda hrvat. Narodnosti tri diela bi bilo preselilo. Onda bi se najbolje znalo, koje su vragovi sa rogim a ko je bez njih. Isti ovaj dan 4/4 na večer prikazuju na tabuli od kazališta koja je na sredini ograde sve što su protjerani na 1.4. Njemci jih narisali grdje se ne može, a njihovi protivniki napis nad njima postavili. Na sliki prikazan prvi Jozo Rendulić o kojem ću u napred dokazati, a za njim ostale. Jozu Rendulića naslikali, ne bi tako najgrdjeg ubojicu, za pasom revolver, pokraj noge nož. Ostali pokraj njega jedan do drugoga, napis nad njima
(46)
/43
hrvatski pisano Jugoslaveni putuju u Siberiju. Na drugoj sliki vatra gori, njekoliko jih se grije, napis nad njima, naloži vatru. Jedan bielio stupove od ograde, u ruki drži lonac sa krečom (vapnom). Napis nad njim, bielim svaki dan za 1 šilin. Ovi što jih gledaju vesele se i hule hu hu prema njima na sliki. Tako jih prikaza dva puta, ali više ne. Iz zapadne Australije kazuju mi da jih došlo niekoliko, te da su trojica odma otišla u Kroatien Camp. no. 3. a Njemci u glavni logor no. 1. Sada ću dokazati od onih što nisu došli na antret ¼. Na tabuli Njemci upisali 200, ali ja računam da nije više od 120. Na 15/4 svaki brojač (kumpani firer) popisao svaki svoje, koji nije bio na antretu, te pošli na sud pred Majora, odsudi jim da se za nje ne kuha za tri dana. Počimlje post za kaznu od 17/4. Tu nastade psovka i svako govorenje, koje se opisat ne može. Englez mi je dušmanin, ali dokazat moram pravo pa tko bio od suda Majora nije veliki zulum, jerbo zatvoreni nisu, kafana puna ograda, mesa, kobasa, i svakojaka voća, samo novaca treba. Za ručak dobije svaki malo kaše od zobi, kafe ima dosta, jedan donese za dvojicu, večere nema za nikog, nego samo teha i njega donese jedan za dvojicu, a za obed isto nije mnogo, svaki lahko pojede. Njemci u sve tri kuhinje ostavljali su tebi u večer raznosili ovim što jela ne dobivaju nego samo kruh, jerbo u danu nisu mogli od pulicije, dokazati mogu za ovakovu kaznu da je ni bilo nije. Ovaj naš narod hvali Njemce kako su dobri ljudi. Za ovo jim i ja zahvaljujem, jerbo je sloga kod njih, i ne mrze jedan na drugog, kao što na žalost naša hrv. narodnost od postanka
(47)
/44
svieta pa još i danas, mrzi brat na brata, a tudjina i sluša i hvali. Mi smo svi robovi jedni kao i drugi, treba da jedan drugog u nevolji pazimo. Jao brate tudjin na te pazi, te si mu zahvalan kako ti je dobar. A ti što radiš promisli. Zadnji dan navečer kad su izvršili kaznu, sakupili nješto novaca te platili muziku, namjestili se u dvi kafane, u kafanu Franc Jozef i u Rudana iz Lovrana, tu kafu piju. Muzika jim svira, veliko veselje. Pjevaju hrvatske pjesme, jerbo drugih i ne znadu, Austrijaki se nazivlju. Pulicija tuda šeta, izpitiva radi čega se pravi veselje, nekoji se našao te jim dokazao. Sjutra dan prislušavam razgovore na više mjesta, liepo smo uradili kad smo jih protjerali, dobit ćemo od naše Vlade svi medalje. Odgovaram vam, sve izgleda protivno, glupost, ne znate šta radite. Kad vam se budu dielile medalje, to ću već čuti ako ne umrem prije. Poslie ovog veselja nije bilo čuti ništa novog sve do 1/5. Ovog dana pribijena karta na tabuli, napisano devet imena na njoj, i piše, gonite jih braćo van od ovud, a svog imena podpisat ne htjede. To čitam i progovorim, zašto nije ovaj ime podpisao, da se vidi što on zna od ovih ljudi. Na to se javi niekoliko, ima pravo nije lud podpisati. Odgovorim, pa zar vi tako sudite, znadete li vi da nisu ono ovce protjerane već ljudi, za svakog onog biti će prisege (zakletve). Jave se dvojica koji su zapleteni u ovo protjeravanje, progovore lahko se za nje zakleti, ono su svi Srbi. Zatim idem viditi ove što su jim imena na tabuli pisana, dodjem k trima, dva mladića i jedan neoženjeni, upitam jih kakovu bunu vi pravite (mržnja i jakost veća stranka ovde vlada, pojedinci slabije društvo strada)
(48)
/45
med ovim narodom. Začude se, pitaju me kakovu bunu. Eno vam imena na tabuli za protjerat vas od ovud. Začude se te mi kazuju, ovde kartamo za pasati vrieme, sa nikakovim društvim se ne sastajemo, najviše šetamo sami. Upitam jih, bi li vi mogli dokučiti, tko bi ovo bio koj je ovo metnuo na tabulu. Kazuju mi jednog starog čovjeka oko 50 godina. Na ovog i ja sumljam jerbo se on mnogo zauzimlje o protjeravanju. Zatim sretnem jednog koji bio upisan na tabuli, upitam ga, kakovu praviš komediju ovde u logoru, gleda me, čudi se što govorim. Progovorim mu, ime ti je na tabuli da te protjeraju od ovud. Ide vidit na tabulu, ali su već odparali kartu. Odputi se ovaj do Majora te mu pripovjedi što se radi u logoru. Major kad ga saslušao, kaže mu gledat ću ja koji se prvi javi. Zatim ovaj isti napiše kartu pribije na tabulu, na njoj piše, ako se koji od vas nalazi u ovom logoru da je ikada čuo od mene da sam rekao što proti Austro Ungarskoj Monarhiji, neka stane preda me, te neka mi kaže pred cielim narodom da čujem, te ću onda sam izići, podpiše ime. Stoji ova karta više dana, ali nitko ništa, sve miruje. Ovako su prognati iz mržnje svi (vragovi s rogovim prognali vragove bez rogu). Dokazat hoću i ovo, komandant i cieli militer popustili svu opačinu koju su prije upotrebljavali sasvim ova dva mjeseca, travanj i svibanj u ovoj godini 1917. te se ovaj narod sasvim razkalašio. Na antret se nikad ne može skupiti, ne boji se pulicije, niti zapovjedi ne vrši. Ugledao to Nadporučnik više puta, te 5/5 ustavi koji su zadnji došli preko 30 i odsudi jim devet dana zatvora, ali jih nije držao nego četiri. Zatim se hodilo na antret po vojnički, tko će prije.
(49)
/46
Sada ću malo govoriti o onim protjeranim iz ovog logora, i o 25 komadi oštrog što mi kazuju da su jim našli u robi. Prvo. Sami robe svoje nosili nisu, drugi jim pokupili i odnili, mogli su vrći što su hotjeli. Drugo. Ako su imali kako se govori, nije jim se što čuditi o tom, jer toga ima dosta u ovom logoru. Treće. U 1916. godini, u ovom logoru bili su lupeži, Crne ruke ubojice, od kojih je svatko strah imao, krali robu, i svako zlo činili. Opisao sam njihovo ponašanje u knjigi prvoj zarobljenika. Svak se njih bojao i u strahu spavao, dok jih nisu pobacali kao živinu preko plota, ali još dosta ostalo, samo su mirovat morali, jer su vidili što jim družini bilo, poznatijih se nije moglo, tako se u strahu dugo vriemena spavalo. Svak je imao uza se po noći batinu, kolac i što je koji mogao dokučiti.
Sada ću pripovjedat o Josipu Renduliću, kojega sam već na dva mjesta u ovoj knjigi upisao. Ovog Rendulića našli smo ovde, kad smo došli sa Rotnesa školja iz Zapadne Australije, u mjesecu studenu god. 1915. Jozo je odma postao brojačem (kumpani firer) moje kumpanije 31. Malo vriemena bio u ovoj službi, ostavi ovu službu, uzeli ga dvojica koji su novaca imali u kafanu. Malo vrieme bio u kafani, te brzo ostavi, nije se mogao podnositi sa drugovim. Stanovao u baraki istoj 31. Ovaj Josip Rendulić star oko 27 god. bio po Ameriki svuda, engleski govori dobro, isto i njemački i talijanski. Na popisu zapisao na karti, hrvatske narodnosti, podanik Austrije, rodjen u Foči, Bosna. Učenjak pravi, glavu ima dobru, o svačem zna pripovjedati, sa teškim se poslom ne bavi, u razgovor može doći sa odličnim ljudim, prijateljstvo on ulovi ubrzo sa svakim ako mu je što od potrebe i sa učenijim ljudim,
(50)
/47
Bio je u kazalištu negdje u Ameriki, naravi je slabe, ne može podnositi kad mu tko ne da za pravo, a manje zna od njega. Naljuti se brzo, najviše se prepirao pred svojom barakom 31. Rada pripovjeda, ali mu nikad zapravo ne dadu. To sam vidio dosta puta, u tom se naljuti i posvadi, ali ga nisam vidio od kad je ovde, da se s kim potukao. Vidio sam i to, ako mu tko prigovori koji zna bolje od njega, to rado posluša, ne protivi se. Tako malo vriemena šetao bez posla, ali Josipu R. pade na pamet da bi postavio kazalište, te skupi družinu jednog od Zagreba, zvao se Zlatko Fišer, učenjak kao i on, a ostale iz Dalmacije sve radnike. Pošli do Majora te ga mole za jedan veliki šator. Major kad jih sasluša, obeća jim da će dati, ali prije neka donesu imena od ljudi, da vidi jesu li ljudi zadovoljni, tako i učinili po zahtjevu Majora, podju skupiti od ljudi imena te predadu Majoru. On jim obeća što prije bude mogao. Zatim podju da skupe od ljudi što novaca, da nabave robe za početak prestavljanja, jerbo u njemačkom kazalištu prestavlja u njemačkom govoru, a to hrvatski radnik ne razumi. Sakupili od ljudi 25 lira (funti) za kazalište, šator namjestili, napisali mu ime Prosvjeta. Robu nabavili, te hoće početi prestavljati prvi put na 13/8 1916. bezplatno. Naroda se skupilo do tri stotine, pun šator. Za prvi put prestavljanje narodu po volji, drugu večer plaćanje od 1 penu 3 i 6 i 1 šilin. Naroda uvjek dosta, prestavljača svih do 17. Josip Rendulić i Zlatko Fišer upravljaju sa k. Josip R., on je učio iz romana po danu, te bi u večer predstavljali, a Zlatko F., on je bio tajnik, i učio prestavljati.
(1 pena 5 novčića. 1 šilin 60 n.)
(51)
/48
Na 18. kolovoza 1916., rodjendan Nj.V. C. I k. Franje Josipa I, zamole robovi komandanta kampa (logora) da jim dozvoli činiti paradu ovaj dan u ogradi, da proslave rodjendan svojega vladara, dopustiti ne htjede. Navečer u kazalištu priredili što mogli liepše za proslavit rodjendan Nj. Veličanstva. Govor je držao nadporučnik koji je robovao u Siberiji Ruskoj, te preko Čajne poletio kao ptica orao, te njemački on govor držao, završujuć hr. zaviknio, Živio. Za njim nastavi hr. Dalmatinac Grgo Šajin iz Vodica, koji je držao govor na rodjendan Nj.V. na Rotnesu školju 18/8 1915. u Zapadnoj Australiji. Za par dana za proslavom Nj.V. rodjendana, odstupi iz k. Prosvjete tajnik od prazne kase Zlatko Fišer i niekoliko njegovih drugova, jerbo se zavadili glumci izmedju sebe, novac što bi sakupili za ulaz, to bi potrošili ne znam kako, kad ne znadu ni oni sami. Ljutiti svi na praznu kasu, za robu posudjivaju novce, Prosvjeta ide u dug. Josip Rendulić, on ne mari za Zlatka F. I druge što su izstupili iz kaz. Jozo R. upravlja sam, namjestio nove drugove, te Josip R. po danu uči družinu kakove smješice iz romana, te navečer prestavljaju. Muči se Jozo R. po danu i po noći, samo da kazalište Prosvjeta ne dobije drugog gospodara. Al badava muka, onaj koji bio kao i on, još moguće i bolji, Z.F., on je ostavio. A šta može Josip R. učiniti sam. On bi bio glumcim dobar pomoćnik, a družina mu nerazumna u takove poslove. Nije lahko čobanu postati profesurom, niti radniku koj siekiru baci glumcem. Vidim ovde ja ove seljake, sa znanjem su već prestigli djake. Pisat učit jedni sada stali, mudri ljudi da su pisat znali, ovakvi bi državi trebali, račune bi brzo pretresali.
(52)
/49
Tako se Jozo R. muči sa družinom sve do 9/9 1916. Ovaj dan sazove skupštinu narodnost hr. Skupio se narod na sabor u k. Prosvjeta. Josip R. nastavi govor, gospodo, prisiljen sam bio da vas sazovem jerbo se nalazimo u slabom stanju, bieda nas ulovila, koju ne možemo podnositi, al se nadam da nam hoćete priskočiti, i biedu nama olakšati. Naša je krivnja ali sad pomoći nema. Naše kazalište pada u dug, kažite mi što hoćemo od njega. Na skupštini bilo do 200 ljudi, počeo ovaj narod vikati, kako ste se mogli zadužiti. Nieki viče, svi ste hodili po kafanam jesti dok je novaca bilo, nieki viče zašto ste upisali Prosvjeta na kaz. Josip Rendulić pita, kažite mi kako volite da zapišemo, ja hoću kako vi hoćete i neka vas dodje koji k nama u društvo, sa niešto novaca, te hoćemo paziti bolje u napred. Opet larma i vikanje. Vi nemorete sa vašom Prosvjetom nikog prosvjetliti, nego još zaluditi. Na 18/8 niste dali gosp. nadporučniku govorit hrvatski. Josip R. odgovara svim. Ovo larmanje i buku nemoguće točno opisati. Jozo Rešetar pristao u društvo sa niešto novaca, te prestavljaju napred ali bez koristi. Na kazalištu napisali Austro Ungarsko k., pak zatim ubrzo promjenili, Narodno k., a najzad Estrajh. Prislušavamo gdje se narod razgovara, ono su svi Srbi u kazalištu. Zatim za njeko vrieme, zove Josip Rendulić Zlatka Fišera da ide natrag u kazalište, ali Zlatko Fišer neće da ide natrag. Iz toga se zavade Josip R. I Zlatko Fišer. J. Rendulića društvo uvjek napastovalo Fišera i pred stan mu dolazili za tući ga. Sramota, jedan učen čovjek da ovakvo ruglo podnosi od ljudi svakojaki. Duplo robstvo žalostno.
(53)
/50
Zlatko Fišer kad je ostavio kazalište, učio je niekoliko ljudi Njemački i Engleski pisat i govorit, i niekoliko Njemaca učio pjevati hrvatske pjesme, tako je dobivao za duhan. Pravi ljubitelj domovine svoje, rodom je iz kraljeva grada Zagreba. Ali Josip R. zamrzio na njeg, tuži jedan drugog Majoru, kojemu su poznati obojica, ali uspiela tužba Josipu R. kod Majora te protjera Zlatka Fišera na 28/11 1916. iz ovog logora u Dry by, gdje stanuju imućniji ljudi, žalostan prošao bez novčića, ovo je sramotno za jednog seljaka, a sasvim za jednog učenjaka. Napred se muči Josip R. po kazalištu do 6/12 1916. Ovog dana sazove skupštinu, te nastavi govor, gospodo ja sam vas sazvao da vam dokažem naše tegobe koje više podnosit ne možemo, dug nam platiti treba. Vika larma, od kud dug, nieki viče zašto ste prognali Fišera, jedni vole da je prošao, Josip R. u larmi odgovara tako da se i ne razumi što viču, kao na sajmu kad smokve prodaju. Za malo vriemena Josip R. namjestio Njemce za prikazivat na letriku, plaćali mu rendu (fit) njemu i Jozi Rešetaru, a ostali jim drugovi ostali bez posla, te od tada mržnja uvjek proti kazal. Stalo tako sve do 4/2 1917. Ovog dana Bog dao veliki vjetar, te sruši kazalište mržnje, i vjetar podmiri dug Jozi Rešetaru. Glumci se razišli, zemlja komaj upočinila, gdje Prosvjeta bila riešila se grieha. Bog je moguć, eto vidite kako med djavlim mir učinit može. Zatim Jozo Rešetar razmišlja kako bi počeo novo kazalište, da naplati nieke lire (funte) što su mu propale u staroj Prosvjeti. Govorit razumi Engleski dobro, podje do Majora te niekako zaplete u ime naroda. Onda Jozo Rešetar pošalje radnike u šumu, sjeći drvlje
(54)
/51
za gradnju kazališta, a Major mu dao konje i kola za dovesti bezplatno. Tako Jozi Rešetaru radilo njekoliko ljudi jedan mjesec dana. Dva Njemca bili poslovodje, pitali Jozu Rešetara plaću, Jozo jim odvrati da će platit Major sa procentom od dućana pržunerskog. Njemci se na to naljute, te posječu četvero najliepšeg drvlja. Zatim Jozo Rešetar sazvao skupštinu za dokazat kako i u koje se ime pravi kuća. Tu nastala vika buka, tko ti je rekao radit u ime naroda, a naroda ne pitat. Izabrali pet članova koji će upravljat sa gradnjom kaz. Tako se u napred radilo dok se sav lies podigao, ali nitko ne pokriva, stoji kao Arena vilenska stara gradina u Poli. Odbor izključio Jozu Rešetara iz kazališta, i duga što računa da mu je stara Prosvjeta dužna, to mu nitko ne prizna. Ovo dosta o mržnji za razpravljat.
Sada pitam one Hrvate Dalmatince, koji su se nazvali Austrijaki u ovom logoru, a zamrzili one što su se zvali Hrvati, ono što i jesu, te jih protjerali. Kažite mi kakova uvreda našoj Austro Ungarskoj Monarhiji, kad se Hrvat Dal. piše i nazivlje hrvatske narodnosti, Ungarez ungareške, Hrvat hrvatske, Slavonac isto hrvatske narodnosti, itd. Ja mislim da tu prekršaja nema nikakova, Austrija je carevina, u Beču je cesar kraljem ovih sviju. U ratno doba Hrvat u boj ide za Hrvatsku, Dalmatinac za Dalmaciju, Ungarez za Ungariju, Austrijak za Austriju, al svi ujedno kao braća u boj idu proti neprijatelju, za Vladara i svoj Dom. Nad svim ovim Carev barjak vije da se slogom dušman predobije.
(55)
/52
Dalje neću da vas kunem, jerbo i onako puni smo mržnje, nego ću vam dokazati, kad na žalost ne znate koji ste. Austrijsko državljanstvo od god. 1849 bilo je sve jedno, do god. 1867 od krieposti pako zak. Članka XII 1867. god. kojim je priznata državopravna samosvojnost Ungarske i š njom u zajednici živućih Kraljevina. Te of god. 1868. mogu se nazivati svaki svoje narodnosti. Ja pisac ove knjige kažem vam da sam Hrvat, a ne drugi, ali to ovde nije slobodno reći o Kraljevini Hrvatskoj, medju vama Hrvatim i Dalmatincim prozvatim Austrijakim. Evo vam zakon koji mi kaže da nisam drugo nego Hrvat, ali čovjek se mora sili poklonit, jerbo se sila ne obzire na zakon, nego protjerava u drugu ogradu pod srpskim imenom i još batine dieli, sudaca nema na svietu silni tako kao što ste vi Hr. I Dal. prozvani Austrijaki. Ali ja nisam silan, podnosit hoću da mi je i gore, te se nazivljem kako vi hoćete, i bilježim šta radite, dat će Bog sloboda će doći. Evo vam pročitajte Zakon Zavičajno pravo od 30. travnja 1880 god.
Mi Franjo Josip prvi po milosti Božjoj Cesar austrijanski, kralj česki itd. i apostolski Kralj Kraljevina Ungarske, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, potvrdjujemo predloženi nam u osnovi po hrvatsko-slavonsko-dalmatinskom Saboru Zakon o uredjenju zavičajnih odnošaja u Kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji.
Odgovorite mi na ovo, da li se mogu zvati Hrvat ili ne, Hrvat sam a ne drugi. Samo ovde medju vama to nesmim kazati.
(56)
/53
Ovu nepravdu gledajući opisujem, te u nadi očekujem da će doći Nj.V. C. I K. iztražniSud, te sam namjenio slav. Sudu predati ovu opisanu vašu mržnju, koju ste počinili braći Hrvatu i Dalmatincu, da ne bi tako bio učinio niti jedan upravo divlji narod. Odgovorite mi da li vas boli srdce, ili duša, a li se ikada sjetite na njih. Znam da ne, jerbo ste jih odsudili sami i uvjek govorite o njima, to sam se naslušao, da koji god je iztjeran iz ovog glavnog logora, da mu hoće država odsieć glavu. Dobri sudci, a ne znam što hoće sada oni u Beču i Zagrebu, kad ste jim vi preuzeli službu. Oni će morati odstupiti kad vi dodjete kući. Ali po zakonu, vi Hrvati, vi bi morali doći u Zagreb, te sudcim i županim predstavit se da vas vide koji ste. Zagreb hoće vas veselo dočekati, jerbo to nije šala. Seljak u robstvu doći do velike časti i suditi bez zakona, što ni Nj. V. sam Kralj ne bi mogao. Doći ćemo tamo, zdravlje Bože samo Dalmatinci, ako nas odavde razpusti , raziće se kud koji, te ne znam što reći. Ali ako pako odavde podjemo svi kući, onda će se od vas Dal.naći Sudaca za Dal. i Hr. Još da pače biti će koji i za Srbiju, jerbo vas je veći broj negoli Hrvata. O mržnjo hoćeš li ikada prestati med ovom narodnosti, stoljeća je već puno, od kad mržnja u Hrvatu leži na brata mu srdce reži, te mu glavu pod mač meće, požaliti on je neće, duh kršćanski jel u tebi, družine mu požalio ne bi. Razbojnici vi prokleti, dieca mala vas će kleti.
(57 of 101)
/54 of 97
Ove mržnje i zla mišljenja što sam se naslušao od ovih što ne dadu spomenuti o Kraljevini Hrvatskoj a niti o Ungarskoj, prozvali se tvrdi Austrijaci, imaju sa sobom familije, ima jih koji su bili uz puliciju špijuni, gledali ulovit kog našeg čovjeka u kakvoj trgovini, to jim je bila radnja. A sada dotjera Englez u robstvo, te nije kuda, postati je tvrdim Austrijakom. Dalje da pišem bilo bi previše, moram preskočiti kao da za sada ni čuo nisam. Za pripovjedat imam dosta, svakomu na kog se namjerim, od ove časti, popovim i samomu Sv. Otcu Papi, do kojega ovaj narod ne drži upravo ništa. Do gospodara neba i zemlje isto ništa, nemoguće opisati ovu opačinu ljudsku. Ovakvi narod da štuje vladara to ne vjerujem, imao bi za pripovjedat profesurim i djacim, o Hrvatim prozvanim Austrijacim, koliko imaju ljubavi o Domovini K.K. Ne znam što jim je toliko omrzla, da ne dadu spomenuti o njoj ovde u robstvu. Srdce puca pukniti ne more, podnosit je ma bilo i gore. Dalje pripovjedat ću o Pjevačkom društvu, koji Hrvatske pjesme pjevaju, što su pjesme hrvatskih sinova, obraću jih oni sad iz nova. Evo jada vidit ćete sada. Mi smo braćo hrvatskog sinci plemena. Nemojmo se dakle tog stidit imena ta na svietu starijeg nema roda od našeg. Nema nad hrvatskoga roda slavnoga. Promislite vi što se stidite ovog svog imena Hrvati ste a i Dalmatinci prozvali se Austrijci. A koji se ne stidili imena svog iztjerali iz logora vi ovog. Sudci jesu, ovo će suditi, krivac nietko mora biti, jer to zakon neće dopustiti da rob roba može odsuditi (o popovi, slabo sada, socializam svud zavlada.
(58 of 101)
/55 of 97
Još da upitam Pjevačko društvo, Hrvatska vam mila nije, protjerani Hrvat di je, ne bi pjesme ja pjevao kad se Hrvat ne bi zvao. Ovu kitu preskočili, zašto nje se zastidili. Svi što poslje Slovinsko ime dobiše. Svi ti nekad hrvatsko ime nosiše itd. Gdje Slovenci nam Štajerci, gdje Koruška a i Češka, gdje su Kranjci nam Ljubljanci itd. Zašto njih se vi stidite kad jim pjesmu priskočiste. Razmislite sada ovu što pjevate pjesmu novu. Brat i brat Austrijak i Hrvat, uvjek brat i brat Austrijak i Hrvat. Ovo vidim u niti pjevača, te mu smijući progovorim, zašto nisu složili u pjesmi A. I H. brat i brat, Ungarez nam polubrat. Odvrati mi, njega ne volimo pjevati.
Evo novo još i ovo
Ne razumi brata. U mjesecu lipnju god. 1917. Major dozvolio da se izabere jedan čovjek za poglavara u logoru, i dvanajst odbornika (zastupnika), koji će zastupati zarobljenike. Tako se i učini, izabrali upravitelja logora. Upravitelj nastavi govor nasred ograde, govori njemački o upravi koju će on nastupiti, plieskaju mu sa rukami. Upitam one što su bili pokraj mene što govori, ja ga ne razumim, odvrate mi, a koji ti ga djavo razumi. To mi bilo za čuditi se, s rukam tuče a ne zna zašto, brata ne razumi što mu brat govori, a onoga kog je razumio protjerao ga, i još mu junačko srdce kuca da progoni koj kaže da je Hrvat. Razmislite pjesmu ovu, malena je Dalmacija, al je dika rodu svom, još Hrvatska trobojnca na kalpaku sokolskom (meni dužnost ovo zapisati, nek prosudi koj će bolje znati).
(59 of 101)
/56 of 97
Evo jada glasa iznenada na 30/5 1917. Ovog dana ujutro officir neprijateljski donese vjest. Hrvatima koji su stanovali u osam baraka u 26, 27, 28, 29, 30, 31. 8, i 38, da se sprema roba, i nosi na glavna vrata ograde, gdje će se mećati na kola. Narod taj glas čuo, svak sprema što može brže i nosi na odredjeno mjesto. A protjerani Hrvati, oni već prošli rano u zoru ne zna se kuda, a ne znamo ni mi kuda idemo. Nieki govore u Zapadnu Australiju gdje smo i prije bili, jedni govore hoćemo kući, a nieki ovde nas hoće razpustiti, ali točno nitko ne može doznati. Tako do pola dana odpravljeno pet kumpanija, jedni za drugim prošli pješice. Vojnici š njima. Roba na kolim za njima. Tri kumpanije ostale za poslje podne, 29, 38 i moja 31. Popodne u dva sata odpravljena prva 29. a za njom 38 i moja kumpanija 31. ujedno. Putujemo napred, roba na kolim za njima. Tri kumpanije ostale za poslje podne, 29, 38 i moja 31. Popodne u dva sata otpravljena prva 29, a za njom 38 i moja kumpanija 31 ujedno. Putujemo napred, roba na kolim za nami, kad smo učinili četiri milje puta, tu nas ustavi, šuma svuda naokolo. Opazimo šatore i vidi se mala ograda žicom opletena, po starom običaju, da koji rob ne uteče. U ogradi vidimo one što pred nami prošli, skupili se kod vrata ograde. Izvan ograde vidimo uzporedane protjerane Hrvate, i roba se tovari na kola. Što je novo to ne znamo. Zapovjedi nam napred, podjemo dalje od ograde do sto metara, tu nas zaustavi, gledamo gdje krenuli na put protjerani Hrvati, od kuda smo i došli, i roba na kolim ide za njima. Onda nas pusti u ogradu. Noć ubrzo, ornist piri na antret. Tu se uzporedali kumpanija jedna do druge, prebroji nas po starom običaju. Zatim prošetam po ogradi da vidim
(60 of 101)
/57 of 97
kako izgleda. Ograda mala tako do 130 metar širine, a toliko daljine, napravljena od malo vremena, šatori postavljeni u redove, i vidim gdje još postavljaju druge. Mjesto napravno gdje će kotli stati za kuhati, ali ne znam kada. Izvan ograde niekoliko šatora za vojnike, u ogradi drva bi debeli panji što su ostali od stabala kopanih. Tu naložili vatru te se griju. Viču kao na sajmu, a psovanje strahota slušati. Mislim tužan da ni pakao gori nije, ali što ću podnosit je, živ u zemlju ne mogu. Donesem robu u šator gdje ću spavati, mokra zemlja, potužit se nije komu, tu je boraviti dok su ledja zdrava. Pet nas ima u šatoru, kruha smo dobili koliko pripada. Ornist piri, to mi kažu da se čaj dieli. Idem i nosim lonac da čaja dobijem, ali me zapalo da ga ne pijem. Na kotle su prvi navalili, te ga zadnji nisu ni dobili. Gladan sam ali nije pomoći, prislušavam kako ovde prvi došli, i kako protjerani nazad prošli. Ovi protjerani Hrvati pod srpskim imenom, prvi u ovu ogradu, a ove druge kumpanije kad je koja stigla ulazila je u ogradu k njima, tako da je bilo sve mirno, razgovara se jedan sa drugim, prijatelj sa prijateljem, protjerani da su govorili da ćemo svi na slobodu, da su nas oslobodili niekoji iz Londona. Ali protivnici prijateljstva nemaju, oni se gledaju kao pas i mačka. Na pola dana ornist piri za dobivat jelo. Uzporedale se kumpanije kako spada, i protjerani Hrvati u istom redu. Stoji sve mirno, ali tko se na koga ljuti mora da kavgu zamuti, jedan od protjerani Hr. mira nema, udre jedni zavika, ti mene protira, zaplela se komedija. Skočili prozvani Austrijaci
(61 of 101)
/58 of 97
na ovog protjeranog. Vojnici okolo ograde gotovi za pucati. Major uletio unutra, vikne gori ruke, tako se ne umire. Upita jih Major koji vole da van izidju. Prozvani Aust. Odgovaraju, jedni moraju, koje vam drago. Protjerani Hr. mali je broj, njih Major odpravi nazad. Slušam ove što ostali, hvale se ja sam udario toga, oni drugi toga, jednog čujem, e da nije glavu nakrenio, u vrat bi mu bio kolac zabio. To je sreća što se tako dogodilo, da nisu ostali u noć svi zajedno. Slušam one od 38 kumpanije, koji su bili još na putu sa 31 kump. Govore šta bi bilo od njih da je bila naša kumpanija unutra, koja je najgora. Osveta će uvjek biti dok bude ovaj narod živio jerbo protjerani uvjek misli tko ga je sudio i protjerao. Ovo pišem i meni zamisliti kako rob jedan drugog more odsuditi. Protjerani Hrvati kad su izlazili iz ograde, izišlo š njima još niekoliko od one strane prozvati Austrijaka, uplašili se jerbo su nazivani Srbim i imena jim iznašali na tabulu, te su volili izić sa protjeranim, nego ostati uz one prozvane Austrijake, jedni su od straha i robu ostavili, to su dobro učinili, bolje biti zdravi ledja, negoli prebijeni, jerbo se ovde nije komu pritužiti, jakost sudi ovde koja se ne obzire na zakon. Englez to i voli da se mi lupamo u čije zdravlje to će se već znati. Kako Hrvati i Dalmatinci rat vode, medju sobom u robstvu, brane od neprijatelja Austro Ungarsku Monarhiju. Dosta jih ovde ima ovi vjerni tvrdi Austrijaka, koji uvjek nastoje da se kakovo zlo dogodi. Pripovjedat ću kako sam prenoćio prvu noć, bio sam više uz vatru negoli u šatoru.
(62 of 101)
/59 of 97
Ujutro nas prebroji, te na 31/5 za ručak dobijemo svaki malo crne kafe i kruha koliko pripada. Izgleda slabo, za kupit nije ovde ko što je bilo u staroj ogradi, ovde je sve šuma, kuće nije vidit. Tako smo pod ovim šatorim kao u kakvoj pustinji. Vojništvo što vidimo gdje ovud prolazi, a civila i ne vidimo. Na 9 sati dodje niekoliko officira i Major sa njima, dobijemo zapovjed da se roba nosi do vrata do straže, te odma donese. Jedna kumpanija zapovjed dobila da svak svoju robu iznese van iz ograde. Počeli iznašati robu po redu, kako koji iznio ostavi i vrati se natrag u ogradu. Kad svi iznili, počimlje novo. Kola već stigla, vojnici slažu robu na kola. Dalje ova kumpanija što jim se roba tovari na kola stoje uzporedani četiri i četiri u blizini vrata, čekaju zapovjed za izlaziti. Pred vratima izvan ograde do 4 metra daleko, šator bio postavljen, tu se izmienjivala straža. U taj šator sjela četiri officira, te izdali zapovjed da dolazi od one kumpanije, što jim se roba tovari na kola po jedan u šator. Počeli ulazit po jedan pred officire. Mi ostali gledamo iz ograde, ali ne možemo ništa čudi, koji dodje u šator stoji pred officirim nieki 3 minuta a nieki 5 minuti, tako redom ide niešto ga izpitiva, ali vidimo da se ne saginje za podpisivat ništa. Kolni put udaljen od ograde do 30 metara, tu vojnici čekaju koji gotov sa izpitivanjem u šatoru ide na put k vojnicima te kad jih se skupi 20 ili više, vojnici jih povedu onim putom od kuda smo i došli, povedu jih napred toliko da jih gledati ne moremo, te čekaju dok dodju drugi kad se skupi ciela kump. Onda je vode u stari logor gdje smo prije stanovali.
(63 of 101)
/60 of 97
Ali mi nismo znali iz ograde kuda jih vodi i što jih pita. Počeli smo se zdogovarati sa onim što će izlaziti, kako nam hoće dokazati kuda idu i što jih izpitiva. Nieki skine klobuk, a nieki kazuje sa rukom, ima jih koji sa nogom, kako se koji s kim zdogovorio, te smo tako doznali da pita koji hoće izić na slobodu u ime srpsko, i da idu natrag u Logor od kud nas je krenuo. Sada ću pripovjedat kako nije bilo okol 10 sati isti dan, ogladnio sam da nisam mogao nikuda, ali gladni bilo i više, koji su ugledali brašna od zobi pol vreće, što izdato sjutra za ručak, vatre bilo što noćom gorila tu na mjesto niekoliko kotlova, te ne čekaju niti da voda dobro zakuha, nego siplju brašno te promješaju, koji put ali ne mnogo, jer nije kad čekat, odnesu u šator, ne gleda se kakova je nego samo daj, tu i ja donesem tanjir ne gledajuć kakova je jerbo me sa svim glad osvojila. Dopol dana izpitane i odpravljene dvi kumpanije. Obed gotof, ornist piri za dobivat jelo. Reda nikakova nema, tu se tiska do kotla tko će prije, tako da svi nisu ni dobili. Poslie podne odpravljene opet dvi kumpanije, dajuć znake kud se ide. Protjerani Rendulić Josip koji je bio u Kazalištu Prosvjeti cieli dan se šetao okolo šator gdje su izpitivali, ne mogu dokazati čega radi, ali vidim od kako je protjeran da je stekao veliko prijateljstvo sa militerom, a i prije je bio prijatelj njihov. Vidim iz ograde njega vojnici ne čuvaju više, ujutro je bez vojnika došao, u večer bez njih opet pošao. Slušam ove što su sa mnom da Josip R. nagovara one
(64 of 101)
(61 of 97
protjerane što stanuju u no. 3 Kroatien Camp da se upišu u Jugoslavensko društvo u Londonu, te da je tako mislio i nas ovde nagovarati, i tako da bi na slobodu izišli. Četiri kump. ostaju za sjutra. Večera se sprema, niešto mesa preteklo, kuhara ima više negoli kotlova, svak rada pomaže samo da se najede. U večer nas prebroji, te i večera gotova, opet reda nema kao što nismo po pravom redu ni došli u ovu ogradu, jelo se dieli ali jih isto opet ostalo niekoliko bez njega. Vatre po ogradi na više mjesta, oko njih se griju i razgovaraju što se radi od zarobljenika. Na deset sati ornist piri za spavati, tu nieki ode spavati a ima jih koji se griju cielu noć. Ustanem tako okolo četiri sata ujutro, idem k vatri grijati se, te vidim na više mjesta gdje kafu kuhaju. Tu i ja dobijem. Kafu su dokučili od one što za ručak izdata. Pije se crna kafa za glad i za žeđu. Osvanula zora, petak 1. lipnja kuhari skuhali kafu za ručak. Ornist zove za prebrojit, prebroji nas te idemo uzimat kafu, kumpanija jedna za drugom red napravili kad se crna voda dieli, a jučer kad se jelo dielilo tko prije do kotla. Poslie ručka dvi kump. dobile zapovjed da nose robu kao i one jučer, na devet sati došli officiri, oni što su jučer izpitivali, ali ne idu u oni šator gdje su jučer bili, već u drugi koji je odaljen 20set metara od ograde, da mi koji ostajemo ne moremo gledati kao što smo jučer. Zapovjedi ovim dvima kump. da dolazi po jedan u šator na izpit i Rendulić Jozo došao te malo dalje od šatora šetao i niešto čekao. Ne mogu kazati za čiju korist Jozo šeta sve do podne dok su bile izpitane i odpravljene ove dvi kumpanije. Za poslie podne ostaju dvi kump. 29 i moja 31., od kojih su odma ujutro brojače (kump. komandante)
(65 of 101)
/62 of 97
izazvali van ograde, te jih nazad više nisu pustili. Od moje 31. kump. Izabrali smo drugog čovjeka, ali nam i njega izazovu van ograde te ga nazad ne puste više. Gotov obed dobijem, jelo po navadi, zatim poslie obeda čujemo glas drugi, officiri otišli neće izpitivati poslie podne. Dovezli slame, te mi koji smo ostali dobijemo da ne ležimo na zemlji. Komandant nad nami i vojnicim je najstariji nadporučnik, koji ne izgleda da je roda Britanije već mora da bude od naših krajeva, lukav kao lisica. Tu prenoćimo, dan osvanuo subota 2. lipnja. Glas dobijemo da neće doći officiri kupovati nas, da imaju nieku svetkovinu, ostat ćemo za drugi dan. Nu i ne marimo, kad jim drago neće mnogo kupiti, slabo nam nije jerbo nas je malo, red smo postavili kako spada. Odma za ručkom dodje ovaj nadporučnik k nama u ogradu te smijući se govori da se svi preselimo k jednomu kraju, nieki viče neću, nieki zašto kad smo sad napravili ovde mjesto, gos. Obrlajtnet on se samo smije, ali se namjerio na jednog, koji mu počeo govoriti, vi Englezi ne znate što radite, vi ste se već smutili, zašto ste nas doveli ovamo, vi ste kao voda koja se preliva sad onamo sad ovamo, tako vi s nama postupate, da ne bi čovjek tako sa crnim narodom postupao. Gosp. se samo smije, preselili se vičuć i psujuć svi k jednom kraju. Gospodin opet smijuć, porušit je prazne šatore te složite u jednog, imat ćete više mjesta za šetati, nieki hoću nieki viče neću, ali se isto radi, kad su uredili šatore, opet gosp. Nadporučnik, sjutra je nedielja, doći će tko stariji danas treba da očistimo ogradu da nas ne nadje u neredu, uzmite grablje te na vatru pokupite. Uredilo se i to. Onda će gosp., nu vidite da je sad liepše za šetati.
(66 of 101)
/63 of 97
Tako cielog dana u subotu, gosp. izidje iz ograde i opet dodje na razgovor k nama, izpitiva gosp. o svačemu, pita jeste li vi svi Austrijaci, ogovaraju jesmo, kako se austrijski govori ja bi rada naučiti, počeli ga učiti, govore pred njim hrvatski (drugčije i ne znadu), on za njima čisto izgovara i smije se, čujem ga gdje progovori, ja čitam vaše knjige. Ja mučim i slušam o čem se razgovaraju. Gosp. u govoru navodi, kaže Talijani su dobri, a naši mu ružno odvrate, počeo gosp. hvaliti svoju vojsku i ostalih njihovih saveznika, naši mu ne dadu ni progovorit, govore mu vaše ništa ne valja. Gosp. govori, mi imamo ovde veliki topova, naš se jedan u brzini javi, ja bi vaš top nosio na ramenu, drugi se javi, ja bi dva nosio. Sluša gosp., nije mu po volji, dokučio sve što je hotio (i lahko mu dokučit kod ovog naroda). Gosp. izidje iz ograde, a naši se razgovaraju kakvi je ovo oficir, tko mu čast dade, on je pravi barakin. Na to progovorim ovim našim, ovo je mudra glava, on vas iztraživa o svačem, da vidi kakvi bi bili da vas pusti na slobodu, a vas ima i sa družinom ovde koji bi moguće ovde rada ostali, te potom vašem govorenju ne more vas pustit na slobodu po ovoj zemlji. Čuvajte se njega. Naslušao se gospodin nadporučnik što još dosad čuo nije do mile volje. Subota nam prodje. Osvanilo. Nedielja 3. lipnja, tu vidimo gdje vojnici prolaze pokraj naše ograde i sester dolaze braću vojnike gledati. To roblje gleda rado, jerbo nisu vidili od kad su u robstvu ženske glave. Pitali smo gosp. nadporučnika kuda su otišle one prve kumpanije, odgovori ne znam, a naši mu odvrate, otišli su na stari kamp gdje smo i prije bili. Gospodin odgovori, to ste vi
(67 of 101)
/64 of 97
doznali od njih što su s rukam i klobukim mahali, zato ste vi uvjek u njih gledali. Nedielja nam prodje, prespavamo, osvanuo ponediljak 4. lipnja. Ručali smo i zapovjed dobijemo da nosi robu 29. kump. do vrata, a moja 31. kump. ostat hoće za poslie podne, za nju se kuha obed. Kump. 29 robu donila i komesija dolazi, četiri officira i jedan u crnom kaputu. Zapovjed izdadu da ova kump. iznese robu iz ograde, te da se vraću opet u ogradu. Robu iznili, vratili se u ogradu, kola već stigla za robu. Rendulić Josip nije došao, zdogovaramo se sa onim što hoće na izpit, kako nam hoće dat znak od onog u crnom tabaru, počeli zvati po jednog na izpit, znake nam daju da onaj u crnom tabaru izpitiva hrvatski tko će u Srbiju. Tako do podne odpravljena 29. kump. Za misliti nam, jerbo ne moremo doznat da li koji ostane u srpsko ime, gledamo uvjek di vodi sve ujedno, po onom putu od kud smo i došli. Vrieme dolazi i mojoj kump. 31. posljednoj, obedvali te nosimo robu kao i oni prvi. Zapovjed dodje po jedan ulaziti u šator na izpit. Dodje red i na me pisca, dodjem unutra. Pita onaj u crnom tabaru kako se zovem, to sam mu kazao. Pita koji sam, odgovorim Hrvat. Pita opet bi li vi rada na slobodu, odgovorim slobodi se svak veseli. Pita me zašto ste zatvoreni, odgovorim za Kralja i Domovinu. Pita opet koje vam je domovina, odgovorim Kraljevina Hrvatska. Na to mi odvrati, gdje vam je K. Hrvatska, ugrabili su je Madjari, odgovorim gosp. u crnom tabaru, po zakonu do sada Hrvatske nitko ugrabio nije. Ungarska i Hrvatska kraljevine živući u zajednici državopravne u nagodi
(68 of 101)
/65 of 97
pod krunom ungarskom. Pita opet pa gdje je kralj tih kraljevina. Nu eto mu moram kazati onoga u Beču, Cesar austrijski. Više me ne htje pitati, zove drugog. Došao sam k onim što su izpitani prije mene, pitaju me što je pitao gosp. U crnom tabaru, odgovorim pitao ma kako se zovem i koji sam i ništa više. Niekoliko mladi Hrvata kazuju što jih pitao, jedan pripovjeda, pitao me koji sam, kažem gospodinu u crnom tabaru Hrvat, opet me pita tvrdi Hrvat, ogovorim tvrdi Hrvat, pita dalje je li ti otac bio tvrdi Hrvat, odgovorim bio je tvrdi Hrvat pak sam i ja. Pita, bi li vi pošli za srpskog vojnika, odgovorim to nikako. Slušam drugog, pripovjeda pitao me koji sam, kazao sam Hrvat u zajednici sa Austrijom, pita bi li vi pošli za srpskog vojnika, odgovorim to nikada, pita bi li vi pošli u rat za Austriju, odgov. Drage volje, onda mi kaže budite na red druge nedielje, doći će brod po vas, odgovor. Na red sam uvjek. Ovakvi pripovjetka čujem više, od mladi Hrvata koji još vojnici bili nisu, ne stide se svog hrvatskog imena pred gospodom kazati. A Hrvati stariji još koji su i vojnici bili, oni su tvrdi. Austrijaki ne smi se pred njima spomenut o Hrvatskoj ovde u robstvu. Slušao sam od jednog Hr. koji je i vojnik bio, kaže mi pa tko ti zna za Hrvatsku, razgovaramo se dalje, progovoram mu o Zagrebu i sveučilištu, na to mi odvrati, sveučilište je u svakom gradu. Govorim mu, valda ne znaš da je Zagreb Kr. grad, vidi u knjigu koja istinu kaže, odvrati mi, vas hoće knjige zaluditi. Kad sam ovo čuo, vidio sam da na žalost nije s kim razgovarati, progovorim proklet bio koj se svog imena stidi.
(69 of 101)
/66 of 97
Kad je izpitao cielu kumpaniju, idemo natrag od kud smo i došli, u putu se razgovaramo. Slušam Dalmatine, govore pitao me koji sam ja mu rekao Austrijak, onda me opet pita di sam se rodio, ja mu kažem u Dalmaciji. Opet me pita bi li pošo za srpskog vojnika, ja mu kazao to ne bi, zove drugoga. Ovakovih je većina koji ovako pripovjedaju. Dodjemo do starog logora od kud smo i prošli, tu nastala vika hure. Došli u baraku gdje smo i prije stanovali, ali nadjemo sve prazno, raznieli oni što ostali, razbacali smo dosta misleći da idemo na more. Što da pišem više, zna se kako je u praznoj baraki, tko ima novac kupuje kao da je jučer došao u robstvo, a tko nema, spava na podu. Gospodin Major ne da ništa, počeo namještati željezne krevete u one barake što su bile na trgovištu, na mjesti kreveta svaki dan za 20 ljudi. Pripovjedat hoću o onim kumpanijam što su došle prije moje 31prve, bio je jedan za upravitelja u logoru, zvao se Cimerman, postavio ga Major. Ove kumpanije kad su došle i Njemci sa njima, iztjerali ga iz službe sumljajuć na njega da je on znao kud se ide, te da nije htjeo kazati. Zatim Major dozvoli postaviti novog upravitelja i 12 odbornika, od kojih su izabrani sve Njemci, a od Austro Ungarske Monarhije sa velikom silom zapalo jednog Istrijana i to bezplatno za zastupnika. Zatim opet Major dozvolio za prevodit u špital hrvatsku narodnost, dva Dalmatina jedan do podne a drugi poslie podne, imao je za plaću svaki 1 šilin. Dokazati hoće o gospodi oficirima i onom u crnom kaputu koliko su kupili za Srbiju. U ponedeljak na 4. lipnja kad smo došli u stari logor gdje smo i prije bili, poslie večere otvorena vrata od ograde na tri kraja.
(70 of 101)
/67 of 97
Tko bi znao mudrije gospode, oni bi valda rada da koji izidje, ali se ne da nitko, za malo vrieme dodju dva pulicmana po jednog, izvedu ga kroz vrata do stražara, te mu onda pulicmani donesu robu. Kazivao je da je od Beča, to bilo na vratima kod moje barake 31. podju sa njim pulicmani u Kroatien Camp no. 3., tu se bio narod sakupio kao vrane, slušam razgovaraju se, sramotno je, Austrijak pa pošo za srpskog vojnika. Tu jih pulicija raztjera i zatvori vrata. Dalje podjem šetajuć do glavni vrata od ograde, tu vidim gdje pulicmani nose robu jednog Čeha i on š njima, zatim vidim jednog Dal. tvrdog Austrijaka, prodje sa pulicmanom na militerski kraj, a robu mu kašnje donili pulic. Još i ovo, jedan Dalm. tvrdi Austrijak, koji je izgonio iz ograde Hrvate na ¼ i još tukao, a sada ga kupili za Srbiju i odveli ga iz ograde prije nego je došla moja kump. 31 sa trgovišta. Upravo smješno. Iste večeri slušam mlade Hrvate koji su mi prije pripovjedali kako su na izpitu govorili, pripovjedaju onim što su došli prije u ovaj logor nego moja kump. 31, jedan pripovjeda, pitao me koji sam, ja mu odgovorim Hrvat, on opet, jesi li tvrdi Hrvat, odgovorim tvrdi, opet pita je li ti otac bio tvrdi Hrvat, odgovorim bio je, pa sam i ja tvrdi Hrvat, pita me bi li vi pošli za srpskog vojnika, odgovorim to nikako, ovako njih više pripovjeda, a ovi tvrdi Austrijaci gledaju i slušaju kako se ovi kvale, da su kazali da su tvrdi Hrvati, i misle u sebi vidim na njima lice jim kaziva, kazao da je Hrvat, pak ga nije oteralo za srpskog vojnika. Mislili su ovi prozvani Austrijaci da su Hrvati izgubili svoje ime, da se sada moraju prekrstiti, ko što su se oni ovde prekrstili pa raztjera Hrvate pod srpskim imenom
(71 of 101)
/68 of 97
kao kurjaci ovce, koji se više nikada neće sakupiti. Tu prenoćim prvu noć, u ovom logoru iz kog sam bio prošao na trgovište. Osvanuo dan 5. lipnja, šetam ujutro po ogradi i pogledam u camp protjeranih, vidim gdje spremaju robu i nose na kup. Ubrzo Ornist zapiri, idem na antret i ručak uzeti. Kad sam bio gotov s ručkom idem da vidim protjerane, pogledam ovako na njihovu ogradu, vidim gdje su uzporedani četiri i četiri u liniji, roba jim se tovari na kola, krenuli na put onuda od kud sam jučer došao, ne znam kuda idu, dalje gledam u šatore njihove, i vidim kad kog čovjeka di izidje, još su nekoji ostali, ali ne znam koliko i koji. Šetam dalje, namjerim se na dva čovjeka, jedan je koji od početka nastoji za progonit, stanem š njima razgovarati, progovorim meni se čini da još Srba ostalo, progovori jedan, samo dva sto su ostala, kaza jih po imenu, da se nisu dali, da su rekli da jih neka ubije, da neće krenuti nikuda iz ograde, i još ovaj pripovjeda da je bila cielu noć larma (vika) medju njima i da su se potukli. Još progovori neka jih, bit će i gore. (Što ovaj o njima zna neka kaziva, a ja pisac što čujem i vidim to ovde i pišem, na što ću moći odgovoriti) Sjutra dan porušilo šatore. Gdje su protjerani stanovali, to ne znam dalje što je s njima dok ne čujem. Sastanem se sa jednim starim Hrvatom, upitam ga šta ga je pitao onaj u crnom kaputu, odgovori mi, pitao me da koji sam ja sam mu kazao da sam Austrijak, onda me opet pitao da jesam li Talijan ili Dalmatinac ali Hrvat, pa sam mu rekao da sam Hrvat, onda me opet pitao da li znam pisati. Rekao sam da znam.
(72 of 101)
/69 of 97
Onda mi je pokazao jednu knjigu da čitam, pa sam rekao da ne znam, upitam ga je li knjiga hrvatski pisana, odgovori mi je, pa zašto nisi vidio što u njoj piše i kakova je knjiga, nisam htjeo, rekao sam da ne znam, onda me opet pitao hoću li poći za srpskog vojnika, rekao sam neću. Dalje namjerim se na jednog učenjaka Istrijana, liepo se razgovaramo. On govori ča ovi da su nekakovi Hrvati, ovi ča su Istriani, mi smo si Austrijaki, ja Hrvat nis, ja govorim malo hr. malo tal. Malo njem. i engl. Od ovoga svakoga govora, ja po malo znam, ja Hrvat nis. Dalje jednog dana sjedim kod kazališta na ogradi, dodjoše dva Istrijana k meni, poznati mi dobro, jedan sjedi ne govori ništa, a ovaj drugi nastavi govor o državam, i počne o onim protjeranim govori ča oni prokleti Srbi, oni bi hoteli Srbiju da pomogu. Odgovorim njemu, ono nisu Srbi, ono su Hrvati, odvrati mi, ovde ni Hrvati, mi smo si Austrijaki, odgovorim njemu, ja nisam Aust. Ja sam Hrvat, odvrati mi onda ste vi kako i oni vavek vi Hrvati neč išćete pak ne morete nikad niš nać, vavek van je krivo. Pitam ga, kako vi znate da je Hrvatu uvjek krivo, odvrati mi, san videl vavek se neč bunite, vavek neke komedije pravite. Odgovorim njemu i vi ste hrvatske narodnosti, nije sramota da se zovete Hrvat, imate i škole hrvatske, kažite mi od kud nabavljate knjige za nauk koga znate, odvrati mi iz Trsta i Ljubljane. Pitam ga koje ste knjige čitali, odgovori mi, bil san kupi. Pulitički katekizam pak nis mogao va njem niš razumet pak sam ga zahitil. Na ovo se nasmijem ni pučke škole ne svrši, pak odma na pulitički katekizam. Ovaj isti na 30/6 1917. šetali malo zajedno kad smo na antretu bili, ovaj počeo razgovarati
(73 of 101)
/70 of 97
o protjeranim. Odgovorim njemu, sud će trebati za one ljude, odvrati mi ča će jim sud, seć glave drugo niš ono su si Srbi. Odgovorim njemu, bit hoće za nje zakletve (prisege) i svjedoka proti njima i za nje, odvrati mi ča svedoki, sa sam svedok za sih.
Još i ovu zanimivu priču na ¼ kad su Austrijaci protjerali Hrvate, mislili su prognati i jednog Hrvata iz Žumberka, ali jim se nije dogodio u baraki. Sjutra dan ja pisac hodio sam na radnju, te na pol dana idem u baraku u putu vidim gdje se skupilo pred barakom 28 ljudi do dvadeset, gdje ovaj Hrvat stanovao, tu vidim Arambašu koji je uvjek podučavao za izgonit, i uza nj je njegov jaki čovjek, koji je malo vremena u robstvu, i koji je kupio imena za predat komandantu logora, i koji je rekao, svaki je Srb koji ne da imena, ovaj zasukao rukave kad je progonio govori ovom Hrvatu ili voliš sam proći iz ograde ove ili da te gonimo kao i one jučer, progovori Hrvat Stjepan kad je tako ja ću sam poći poslie obeda u dva sata popodne obdržavali skupštinu za pravit kazalište, na toj skupštini (siednici) bili samo Austro Ungarske monarhije ljudi, i Hrvat Stjepan sjedi u banku (klupi) nedaleko od mene. Govor nastavi ovaj zasukani rukava što je protjeravao, pita je li onaj Hrvat otišo iz ograde ili je možda tu. Digne se Hrvat Stjepan, vikne evo me, pa zat niste otišli, progovori Hrvat Stjepan proći hoću, ali vas molim kažite mi koji ste što čuli od mene da sam rekao ikada što proti državi, neka se digne i neka mi kaže. Nitko ništa, nitko ništa. Onda ovaj zasukani rukava što progonio kao iztražni Sudac pita Stjepana, hoćeš li biti vjeran državi unapred.
(74 of 101)
/71 of 97
Odgovori Stjepan, vojnik sam bio vjeran Kralju i Domovini, a sada me ovde zapalo, te ne mogu pomoći Državi a ni sebi. Opet Iztražni reci da nikad nećeš biti proti, odgovori Stjepan, kad bi bio proti Državi, bio bi i proti sebi, to nedao Bog, onda ga taj dan pustili u miru. Je li ovo smiešno kako ovo izgleda. Poslie ove istrage, dodjem u baraku, čujem govor, pak se nije htjeo dignuti nitko da kaže proti njemu. Šetam na večer Stipom i drugom njegovim Mikom, oba su iz Žumberka, pripovjedaju mi da koliko su svieta prošli da ovakva naroda vidili nisu, koji se samo sa jakosti hvale, što namisle to rade, ne obziru se oni na zakon, govori mi Stjepan, jesil vidio kako me izpitava, ne bi onako Nj.V. Iztražni Sudac, a tko je on, rob kao i ja i svaki ostali. Usred pakla da je moguće volili bi stanovat negoli ovde šnjima.
Na ¾ oglas na tabuli prebijen, a imena nije podpisao tko ga je pribio, na njem piše, tko je pravio molbu na društvo u Bolderu neka izlazi iz ograde, jerbo hoće proći prebijeni ledja, to ugledali Stipan i Miko te se uplaše jerbo su prozvani Srbi podpisa radi hr. narodnosti, te ujutro pokupe robu i š njima dva mladića od Hr. Primorja i jedan Dal. zajedno su stanovali, odnili robu do glavni vrata ogade, došao Major k njima, te mu dokazali, poslao jih natrag, ne htjede jih pustiti k onim protjeranim, poslie toga čujem razgovor više puta, treba da su protjerani, što jih ostavilo, uvjek su sami, pravi su oni Srbi. Stalo tako do 1/5 god. iste, ovaj dan ujutro rano prebijen oglas na tabuli, upisano devet imena, ovaj Stipan i ova dva mladića, i Miko Cukfirer, prezimena mu nije znao, i pet drugih imena, i još (sve ovo bilo u god. 1817.)
(75 of 101)
/72 of 97
Piše gonite jih braćo van iz ograde, svog imena podpisao nije. Tu jih se skupilo čitati, veselje veliko, pitam ja pisac, zašto ovaj nije svog imena podpisao, da dokaže što on zna proti ovom narodu, odgovaraju nije lud svoje ime podpisati, na to jim odgovorim, i oni ljudi protjerani, ono nisu ovce, za njih hoće biti zakletve (prisege), odgovore mi dvojica, za njih se lahko zakleti, oni su svi Srbi. Zatim podjem u baraku gdje je stanovao Miko Cukfirer i dva mladića od Hr. primorja, a Stipana nije u baraki, on je u zatvoru. O njem ću dokazati napred. Pitam ona tri što je s vama, da su vam napisali imena na tabulu za protjerat vas iz ovog Logora. Progovori Cukfirer, to su nam prvi glasi, idu gledati na tabulu, ali je već oglas odkinut bio, govore mi neka ljudi rade šta hoće, mi se u nikog ne diramo, uvjek smo u baraki, čitamo ili kartamo, sami se šetamo, sa društvim se nikakovim ne držimo, što bi ti ljudi rada od nas, ali smo jim valda težki gdje smo se zapisali hr. narodnosti, a nismo austrijske. Mi smo bili uvjek dosad Hrvati, pak kako da sad se stidimo svog imena pred Dal. to nikada. Podjem u svoju baraku 31.tu mi stali odma govoriti, sad se vidi jesu li Srbi ili ne, upitam jih, kako to, odgovore mi eno jim imena na tabuli, upitam jih da li vi znate proti njima, odgovore mi, ako mi ne znamo, znadu ljudi koji su jim imena pribili na tabulu, odgovorim zašto ti ljudi ne izidju pak dokažu pred narodom što znadu, a ne u mraku pribijat oglase na tabulu, pak se onda sakriti, a oni koji dodju čitati, samo viču, gonit djavle, tako su i oni prvi protjerani. Pitaju me pak zašto ti braniš njim, odgovaram
(76 of 101)
/73 of 97
Žao mi je svakog čovjeka da se napastuje i progoni bez uzroka, treba izić pak stati pred čovjeka, te kazati otvoreno pred narodom, to je i taj je, a ne samo veseliti se Srbi će se progonit, kao i oni prvi. Zato hoću uvjek kazati da se mora točno znati o čovjeku prije negoli se protjera, jerbo će doći do Suda poslie rata. Protjerani svaki on hoće Sud tražiti, ljudi nisu ovce. Ovde su me zamrzili, ali to ne marim, pravo reći ne stidim se nikada. Sada o Miki Cukfireru na Rotnesu školju god. 1915 na 18. kolovoza na rodjendan Nj.V.C. i K. Josipa prvoga bio je zapovjednikom parade austroungarskih rezervista. Ovde u Liverpoolu god. 1916. nastojao da bi kao i na Rotnesu proslavio sa rezervistim rodjendan Nj.V., ali Major nije dozvolio. Na 27. sječnja god. 1917 rodjendanu Nj.V.C. Wilimu Njemačkom, bila je divna parada. Njemci sa svojim rezervistim, a Cukfirer Miko Simeniću sa našim A.U. Miku su pohvalili Njemci, i naši A.U. rezerve officiri, a engleski sasvim. Sad hoću dokazati o Stipanu i zatvoru. Stipan bio bolestan, te hodio u špital svako jutro piti medecinu, u špital dolazili i oni protjerani Hr. iz No. 3 te od ovih protjerani, jedan metnuo malo papira Stipanu u žep, da uruči batu ovog protjeranog. Vojnik to opazio te odveo Stipana pred Majora, zatvori ga 24 sata zato da se moraju pisma slati preko pošte, a ne prenositi. Na tom papiru bilo pisano, dragi brate, pošalji mi jednu liru (funtu). Stipan u zatvoru, došao glas u ogradu no. 1 zatvorili Stipana, prenosio Srbim pisma, kazivao jim sve što je ovde, dok dodje odma ga protjerat u Srbiju, na 1/5 na pol dana dodje Stipan, gledaju ga kao vrane, a ne znadu kako bi skupili hajku, u jutro su kupili pak jim nije pošlo za rukom.
(77 of 101)
/74 of 97
Što je pismo donio, zato zatvor dobio, u zatvoru dan i noć čekaju ga kad će doć da ga gone iz ograde kao vojsku da izdade.
Još imam smješni primjera od ovih mladića što su sa Stjepanom stanovali, i drugih dosta upravo smješni ako li dodje do suda, imam toga dosta za pripovjedat, i nadam se da mora doći, za popisat točno sve malenkosti, to mi se sada ne mili a i ne mogu, jerbo živim da gore ne bi da sam upravo u sred pakla. Na 30/6 kad smo hodili na trgovište, te kad se buna dogodila sa pozvanim Austrijakim i protjeranim Hr. protjerani izlazili iz ograde, te sa njima izišo Stjepan i Miko i njih više, oni hoće dokazati sami zašto su pribigli k protjeranim, stanuju danas u ogradi gdje je bilo trgovište za srpske vojnike.
Evo opet novo, na 12/7 1917. Ovog dana u jutro okol deset sati potukli se dvojica u 27. baraku. Dodje glas u moju baraku 31., prvo veliko veselje, nastao razgovor, bit će popodne opet protjerivanje, slušam govor ima gadova Srba još dosta, treba da su onda protjerani kad i oni prvi, jednog čujem gdje progovor, sad jim put otvoren, ograda gotova gdje smo bili na trgovištu za Sbiju i oni su tamo protjerani. Progovori drugi, ma kako se ovi gadovi nisu javili, pak prošli za Srbiju, na ovo jedan progovori, nadaju se da hoće brzo rat svršit, pak ne znadu kako. Ovo sam saslušao ne govorim nikomu ništa, izidjem iz barake, do tabule gdje se oglasi pebijaju. Tu nadjem jednog gdje niešto čita, govori mi on kakvi ovo narod dok se dva potuču odma viču treba protjeravat. Odgovoirm sad sam to slušao u mojoj baraki. Na večer šetam po ogradi, sastanem jednog poznatog, razgovaramo se kako se jutros dva potukli
(78 of 101)
/75 of 97
Ja pisac pogovorim kako odmah viču da teba potjeravat, a na trgovini za srpske vojnike bili smo svi, pak smo se vratili, ostala jesu četiri u večer su prošli iz ograde, pak koga bi sada potjerali, odgovori mi, ja sam na njih počeo vikati, koga bi protjerali, odgovori mi, ja sam na njih počeo vikati, koga bi protjerali, kad smo bili na izpitu, da tko hoće za spskog vojnika, pak nisu prošli, koga bi sad mogli progoniti, da se narod ruga, ovog sam zapazio dobro.
Opet novo, čujem od onih protjeranih prošlo jih niekoliko za vojnike, slušam da jih Englez vježba u Liverpoolu, te da jih hoće slati u Francu.
Evo opet glasa kom se ja ne nada na 23/4 ove god. Šetao sam uvečer po ogradi, jebo drugog posla nije, dosadilo mi šetanje, idem u baraku, mislim bit hoće ubrzo i vrieme za spavati, dodjem u svoju pregradu gdje nas deset zajedno stanuje, bilo je upravo osam i pol sati, razgovor drže, to je običaj od zore pak dok se ide spavati svaki dan neprekidno čujem govor bilo jih je tri stotine, upitam jih [ta to tri stotine, odgovore Srba je bilo onda dok je bilo kazalište Prosvjeta, odgovori drugi bilo jih je četiri stotine. Upitam, pak na taj račun da su to svi Sbi, pak da su prošli, koliko bi jih onda ostalo, odgovori M. Ostali bi sami mi, a neće da izreče koji. Upitam M. pa gdje su te tri stotine, odgovori M., eno jih tamo iztjerani su, i sami su prošli niekoji. Na ovaj M. govor, kažem njemu, protjeranih ima pedeset i jedan, odgovori M., ima jih svih skupa osamdeset. Upitam M., gdje su još dvisto i dvadeset, na trgovištu su bili kao i mi, za Srbiju nisu htjeli proći. Odgovori M., ovde su u kampu, sad su se stisli, ne dadu se znat jerbo jih strah uzet pušku u ruke. Upitam M., bi li ti kazao koje su,
(79 of 101)
/76 of 97
odgovori M. ljutito, ti si kao i oni kad jih braniš. Upitam M., kaži jih koje su, pokaži jih barem pet ili tri da se zna, odgovori M. ljutito, ti si još gori negoli oni, branio si i one prve, to ti ja kažem da si gori od njih. Odgovorim M., onim protjeranim sjeći se hoće glave, upita me M., tko je to rekao, odgovorim M., znat će se kašnje. A što hoće biti sa mnom koji sam gori od njih, trebat će nam M. Hoće Sud, odgovori M., nisam nikad još bio na sudu i neću. Odgovorim M., u Zagreb ili Beč ne moremo, sad je daleko ali hoćemo u jutro vidit Majora da vidimo što nam hoće kazati. Ujutro javim brojaču (kumpani fireru) da me prevede pred Majora, jerbo bez njega ne mogu pred Majora. Brojač me odvraća ne bi rada o tim poslovim doći pred Majora, kaže mi da neće o tom ništa suditi, da se hoće samo nasmijati, na ovo mu odgovorim, znam i ja da ga nije mnogo stalo za to, ali on je Sudac, on me je zatvorio, on može i red napraviti med nami ako hoće, pitao bi Majora da li zapovjeda ovde pržuner jači slabijemu ili on svima, i dokazao bi kako se komedije spremaju kao i onda kad su oni prvi protjerani. Brojač me odvraća, tu ga poslušam sa velikom silom, te moram nositi ime grdje negoli oni što su odsudjeni da jim hoće država odsići glave. Sudili jih oni što jih protjerali.
Ne htje mi kazat Mate ni jednoga od onih 220, tako sada moram sam biti u ovom logoru pod ovim imenom dokle dodje nam sloboda, i do suda dodje zgoda, neka sudi onda sude, neka vide Srbe ljude.
(80 of 101)
/77 of 97
Prijatelji da ste zdravo, kazat hoću sada pravo,
Jer istinu i Bog ljubi, pravedni se ne izgubi
Raj i zemlja čine vieće, raj klevete k sebi neće
Zemlja kaže ja izdati, sve se tajne hoće znati
Zli al dobri bili ljudi, Sudac neka njima sudi
Ja se čudih uvjek Bože kako tajna znat se može
Kako tajni pulicmani u trag stanu svakoj mani
Al se sada osvjedoči, dolazi mi sve pred oči
Što potrebno Sudu bilo, to na svjetlo izhodilo.

VERTICAL WRITING:
Počimlje iztraga po ovoj trojici.
O čemu se ja ne nada, poslušajte evo sada.
5/8 t.g. Šetam u večer po ogradi sam, dodje k meni jedan, koji još nikad sa mnom šetao nije, razgovor nastavi o Zakonu duhovnom, i o narodu kako psuje, a nitko Boga ne štuje. Dopao mi se u razgovoru, i ja njemu liepo odgovaram. Ali sve pomalo, počeo kazivati o protjeranim Hr, kako je zapisao pet ljudi iz svoje baake, na pržunerskoj kancelariji i dvojicu zvao sa sobom, kaza mi jih, oni su znali dobro govorit, te smo jih onda zapisali više kad smo išli izgonit, pošlo nas je četrnajst iz moje barake, izkat oni naših pet. Nadjemo jih ležeć u travi, zapovjedamo ustaj pa hajde, digli se odmah, mora jerbo bi dobili po ledjim, a Jakov Botica on htjeo da jih hoće tuć, pak mu ja nisam dao, bolje da jih nismo tukli, onda smo hodili po vašega Stipu u 38. baraku, on je rekao da što će mu Austrija, onda se digao, svud narod izgoniti, pa jesi li vidio djavla Jakova Boticu pa on sad pošo za vojnika. Slušam ga i liepo mu odgovaram, ovaj je iz 30. barake
(81 of 101)
/78 of 97
Upravo mi je trebao, po ovoj trojici počima iztraga.
Peti Augusta, Marija od sniega, ne pita ga sam kaza od svega.
Evo i ovo svak mi ne bi vjerovao da med Hr. i Dal. u ovom logoru ne smi se reći Hrvat, a nipošto spomenuti Hrvatska, svak se boji, to nije lahko čuti, a niti Ungarija, ne smi se spomenuti nego samo Austrijak i Austrija. A tko to zabranio, sami izmedju sebe Hr. i Dalmatinci, nitko drugi. A pjesme pjevaju, oglasi se pišu, na tabulu prebijaju sve hr. ali vidim koji čita, i koji se s kim razgovara, čujem di se progovori ovo po naški ili po našu, a hrvatski to nema čuti. Slušao sam gdje se izreče po našu, austrijski. Tako je i meni piscu došlo da moram paziti kad se u baraki razgovaram, da se ne bi prevario reći hrvatski, Hrvatska, a sa Hrvatom se razgovaram. Nije nego za misliti, a skoro i za plakati.
Evo primjer. Oglas na tabuli pribijen 3/8 t.g. Izložba hoće biti za tri dana, svakojaki stvari, tko je što načinio neka donese u nožno sklizalište, sada nje kazalište, početak na 4. kolovoza, ulaz za gledati 6 i 3 pene. Dal. mlad okol 19 godina podpisao zastupnik Austrijaka T.P. ovdje niešto njemački naučio.
Oglas na tabuli 7/8 napis, Samo za Austrijake. Austrijaci učite engleski najveći govor na svietu je engl. Helterhoff učitelj. Koji hoće učiti neka se prijavi i zapiše ime kod gosp. Turkovića 29.kump. 5. pregrada. Ovaj je iz Istrije.
(82 of 101)
/79 of 97
Oglas uz ovog prvog, Austrijaci, učite Njemački, drugi na svietu i najizvrstniji je govor. Njemački učitelj Helterhoff, prijajviti se kod Turkovića. Kako Austrijak da njemački uči, kad mu je to materinski govor. Ovo je pisano za Hrvate Dal. ali se ne smi pisat Hr. učite njemački.
U robstvu u Liverpoolu do osam stotina ljudi hvatske narodnosti. Ungarezi, Njemci i Austrijaki nazivlju ovaj narod hrvati kao što i jesu, ali med ovom narodnosti našlo se takovih koji su prekrstili ovu narodnost hvatsku, prozvali se Austrijaki, tako da je morao svaki ubrzo zaboravit hrvatsku i Hrvat zvati se to je prestalo, oni koji su se nazivali Hrvati, oni su protjerani iz ograde pod srpskim imenom, a ostali koj hrvatsko srdce ima svaki je morao mučati i paziti dobro da se ne bi prevario izreći hrvatski ili Hrvatska. Dalje vidio sam jih niekoliko iz Dalmacije, koji su napisali na klobuku Austrijak, te pred njima nije lahko reći Hrvat. Oglas na tabuli hrvatski pisan, ali koji čita neće nitko reći hrvatsko pismo nego naški austrijski. Stide se svog imena i svoje domovine kr. Hrvatske, žalostno.
Pripovjedka druga jest sam Hrvat iz Kočevlja
Jedan starac od 60 god. u ovoj zemlji živio blizo 30 god., dopalo ga ovde u robstvo, ovde po logoru prodavao robu, došao pred moju baraku 31. Starac razumi njemački i engleski govoriti, pitaju je li Njemac ili Austrijak, odgovori starac Hrvat sam iz Kočevlja, a ovi što su bili okol njega, svi su hr. narodnosti.
(83 of 101)
/80 of 97
Svi zamukli, nitko ništa ne govori, kao da jih je puška opalila, pošto jim nije milo čuti o Hrvatskoj, a naš vriedni starac ne stidi se reć, jest sam Hrvat iz Kočevlja. Živio vriedni naš starac. Živili naši Kočevari ljubitelji domovine svoje kr. Hr.
Moram da zabilježim i ovog Hrvata iz Dalmacije, tvrdog Austrijaka, koji ne bi bio kazao da je Hrvat za nikakvo blago na svietu, nego tvrdi Austrijak, iz mjesta je Rogoznice. Na 16. kolovoza nosio grane za kitit kazalište, noćom ga nestalo. Upravo mi je drago kad prekršćeni Hrvati pod imenom austrijskim bježe, ne znam kako i kuda. Ja koji ne mienjam imena hrvatskog a niti ga se ne stidim dok živio budem, ali ovde mučati moram i pišem šta ovi prozvani Austrijaki rade.
Hvala Bogu kad ugleda u ovom robstvu što još dosad vidio nisam. 27. kolovoza prebijena karta na tabuli, naslov Mladim Hrvatima na znanje, vriemena imamo dosta, da ne prolazi badave, sakupite se što u većem broju, te hoćemo učiti svaki dan dva sata o zemljopisu, to će biti mladosti potrebno kod vojništva učiti hoću vas bezplatno, A. Horn. Ovaj je rezerve poručnik iz Češke živio.
Vid Hrvata iz Dalmacije kako se stide, pribili na tabulu 31. kolovoza, Koncert pjevačkog austrijskog društva. Ovo sve bilo god. 1917.
(84 of 101)
/81 of 97
Nu pogledaj naši Hrvata iz Dalmacije, kako jim mila domovina i kako o njoj pišu. 9. rujna oglas na tabuli, obdržavat se hoće skupština Pjevačkog austrijskog društva, Ivan Cvitanović, tajnik.
Na slobodu podjoše noćom trojica 12. rujna, jedan je kažu mi od Beča a dva iz Dalmacije, sa ovom dvojicom razgovarao sam se prije malo vriemena nego što su pošli, govorili su da bi pošli da jih pusti na slobodu, ali u ime kojekakovo to nikako da bi volili radit samo za hranu negoli biti med ovim narodom.
Sjutra dan na 13. rujna, slušam jednog kod kazališta na ogradi gdje viče, noćas su tri prošla u Srbiju, sad bi najbolje bilo sve čistiti iz ove ograde, a koga to neće da izreče. Na trgovištu su bili tko hoće za Srbiju pak nisu prošli, a sad da jih očistit iz ograde. Po starom običaju, jače društvo i prijatelji izgonit pojedince slabijeg društva.
Sudci u robstvu Hr. Dal. katolici Liverpool 14/9 1917. god.
Ovog dana došlo ovamo niekoliko zarobljenika iz Zapadne Australije, medju njima jedan koji je izišo god. 1915. sa školja Rotnesa na slobodu pod tri neprijateljske zastave, Engl. Franc. I Ruskom, prezimenom ga zovu Tolj od Vrgorca. Kad su unišli u ogradu, Tolj dobio mjesto za stanovat u 26. baraki, ja pisac dodjem da ga vidim, ali Tolja narod obkolio, jedva se uvučem, kad ga ugledam stoji Tolj pred barakom, drži u ruki tanjir i lonac, jedan stao k njemu te se š njim razgovara. Tolj prebliedio kao da je već mrtav, to je bilo u dva sada poslie pol dana.
(85 of 101)
/82 of 97
Ja pisac od tale podjem u svoju baraku, zatim za par minuta kazuju mi da je pošao Tolj po obed na kuhinju, nakon toga niekoliko minuta izidjem iz barake i ugledam mješanje naroda, te ne mogu doći blizu da vidim šta rade. Podjem hitro na drugi kraj baraka, te izmedju baraka ugledam Tolja prvoga, a za njim se narod podigao kao crne vrane, tjeraju ga na glavna vrata od ograde, preko na militerski kraj. Gledajuć Tolja gdje ga tjeraju, rekao bi čovjek da je pijan, vidim da bi se rada srušio na zemlju ali ne može, kud se nagne tu ga šakom dočeka, uvjek tako preko dvista metar daljine, pulicaji otvorili vrata te niekako Tolj prodje kroz vrata na militerski kraj, pulicaji veseli odvedu ga u špital. Tako gledajuć Tolja pod pratnjom uvjek sam opazio gdje tare sa rukom lievo oko i krvavu ruku pogleda. Nakon toga narod se razleti širom po ogradi i po barakama. I ja pisac šetajuć opazim gdje se narod opet skupio, podjem malo brže da vidim, nu tu vidim gdje Njemci tjeraju svog jednog koji je danas došao sa Toljom u ovu ogradu potjerati ga iz barake, te kako je u brzini bježao, pao je na zemlju. Skupili se okol njega, a on se brzo ustane i pobježe zdrav na vrata. Njemci nisu njega strogo sudili, nisu ga hotjeli tući, pustili ga zdrava. A naši Dal. Austrijaki pa još katolici oni bez milosti sude. Poslie toga dodjem u svoju baraku, tu najdem skupštinu kao što je obično svaki dan, slušam razgovaraju se o Tolju, sa kuhinje kad je obed donio počeo da jede, a jedan da je donio pismo koje je
(86 of 101)
/83 of 97
Tolj pisao i poslao na Rotnes kad je izišo na slobodu, te da je čitao pismo kad je Tolj jeo, na to da je Tolj opsovao srpskog kralja i kraljicu, te da su ga odmah počeli bičovati, jedan sa palicom drugi ga rinuo o baraku, nieki šakami. Te pripovjedke i hvale ne mogu opisati kako su ga mučili. Nad lievim okom mu je visilo meso što su mu odbili, te kad su ga izmrcvarili, onda ga digli i gonili kako sam u početku opisao. Dalje slušam govor da ga nisu dobro kad je mogao na nogam hoditi. Na to progovori jedan stari Hrvat, treba da su ga bolje, kad je opsovao otca i mater moga i tvoga. Odgovore mu Dal., opsovao je srpskoga. Podnio je Tolj kao Isus kad su ga Židovi mučili, isti primjer ovo su katolici Hr. Dal. koji bez zakona sude prozvani Austrijaki. Ja pisac da ga sudim to na mene ne spada, ali cienim da nema zakona na svietu, koji bi sudio ovako niti jednu živinu, a kamoli čovjeka. Tolj izišo sa Rotnesa, to sam opisao, te sada došao opet u zatvor, te poslie rata Nj.V. sud bi ga sudio, dobio bi kaznu po zakonu kakvu je zaslužio. Lukeni je ubio caricu, za kaznu je dobio tamnicu a nije ovako mučen. A niti Turci u stara vriemena nisu postupali na ovaj način. Oružnici kad ulove zločinca ne ubijaju ga, ne muče ga, već ga dovedu Nj.V.C. i Kr. Sudu da ga po zakonu sudi. Eto šta rade seljaci u robstvu, kako znadu suditi. Slav. Sude, izvoli ovo prosuditi.
(87 of 101)
/84 of 97
Tučen ne smi plakati u robstvu (in captivity, moj prijevod). 16/9 1917. god. Slabo stanje gdje zakon ne sudi, to je ovde kod Engleza u Liverpoolu, natjerao je ovde u ogradu svakojaka naroda te ga čuva samo izvan ograde, a kako je unutra to ga briga nije, on bi volio da se unutra sve poguši, u prokletoj ogradi jakost sudi, jača stranka može radit šta hoće, a slabija mora da muči, ne smi se čuti bilo krivo ili pravo, tučen ne smi plakati evo samo ovaj primjer ovog dana čitao jedan čovjek u svojoj pregradi u baraki tridesetoj u tri sata poslie pol dana, dodje jedan iz druge pregrade, slabiji od ovog što je čitao knjigu, u ruki donio stolicu, ne govorio ništa nije, sa stolicom udari po glavi onog što čitao, razbio mu glavu. Ovaj čovjek krvav ide za njim, misli ga ulovit da mu vrati zajam, ali za onog junaka sa stolicom, skoče dvojica pred onog krvavog, ne dadu mu napred, govore mu da mora miran biti, te siromah čovjek što će učiniti, nije drugo nego oprat glavu i na miru bit, pritužit se nije komu, ovdje jača stranka sudi kao Spajije do 1848. god. u Hrvatskoj.
Koncert Pjevačkog austrijskog društva 16/11 1917. god.
Pjevači Dalmatinci? Hrvatske pjesme?
Oglas na tabuli 21/11 1917. Društveni Ured austrijskih Slavjana poslalo 30 lira (funte) milodar Hrvatima u Liverpoolu, koje su namjenjene za spomenike nastradalih u ovoj ogradi. Oglas je stao preko noći na tabuli, u jutro pogledam na tabulu, ali Slavjane odporili preko noći?
(88 of 101)
/85 of 97

Oglas na 17/12 1917. Nakanio sam početi novu englesku školu, te gospoda koji žele prisustvovati, nek se prijave Karl Rado, ovo pismo Madjara.
Pismo Dalmatinca, Verloren Geldtasche mit Inhalt von 7 schilling und Schluessel abzugeben gegen Belohnung 30 l. 6 mesa. S. Ercegović.11/1 1918. ovdje nadjem dvojicu gdje čitaju, jedan pogovori, pa što nije naški napisao, a ja pisac ove knjige htjede reći što nije hrvatski al se nekako uzdržim te ne progovorim ništa. Domovino tužna, što si njima ružna. Ti Hrvatska mučenice, vid otrovne tvoje dice?
Engleska komesija pregleda stanje zarobljenika 21/10 1917. god.
Ovog dana gosp. Pregledaju po ogradi, prošli svuda izmed baraka, na pol dana dodju pokraj kuhinje no. 3 upravo kad su zarobljenici dobivali jelo, prolazila kumpanija 38 noseći jelo, komesija prolazi tad izmed njih gledajući kako liepo zaobljenici živu, i to su metnuli u novinu, upravo je bilo što i gledati, svaki od te kumpanije nosi pun tanjir krumpira i mesa, tako da ih malo bilo koj mogao izjesti. Prošla komesija dalje od kuhinje, idu ostale kump. Po redu uzimat jelo, al svaki proklinje, pošto nije dobio upravo ništa kao i ostale dane, a videći 38. kump. Što je dobila, a tko je tomu uzrok, prijateljstvo Njemaca kuhara i komandanta ograde zarobljenikah, gosp. Majora u Liverpoolu Ney Sout Vales Australia. Ovde je tako, daj meni, a za drugog nije me stalo.
(89 of 101)
/86 of 97
Dobrovoljci zarobljenici u Liverpoolu Australia
Oglas na tabuli 25/10 1917. u engleskom i njem. jeziku, svi koji su dobrovoljno došli u ovu ogradu imaju se prijaviti, te će se pustit na radnju u kvinzland, radnja odmjerena 25 milja kvadrati za očistit da bude zemlja za oranje i sijanje žita, radnici će biti slobodni po ovoj zemlji, vojnici jim neće smetati, ali izvan rečenog zemljišta ne smiju prelaziti, pošto će izvan granice biti postavljene straže, to hoće tako trajati dok svrši rat. Nakon rata slobodan je svaki kud hoće koji, nadnica hoće biti 8 šilina, 3 šilina guveran hoće ustavljati radniku za hranu i robu, a 5 ostalih hoće izplaćivati. Popisivanje će biti u ogradi zarobljenikah u velikom šatoru kod kat. Crkve. Popis trajao za tri dana, upisalo ih kako sam slušao 15 stotina i to većinom Njemci. A.U. mali broj, popis bio ovako, gospoda sjede u šatoru zarobljenik po jedan ulazi k njima, gosp. Ga pitaju jesi li došao dobrovoljno ili si bio prisiljen, zarob. Odgovori bio sam prisiljen, gosp. Takvog odmah tjeraju izpred sebe, dodje drugi pitaju gosp. Jesi li dobrovoljno došao u robstvo ili si bio prisiljen, zarob. Govori došao sam dobrovoljno, gosp. Zadovoljno i veselo mu daju pero da podpiše ime, kad dobrovoljac podpisao, gosp. mu govore, ti ćeš u Kvinzland. Kako gosp. izpitavaju, to su ubrzo svi doznali koji imaju želju otići iz ove ograde, te svaki govori došao sam dobrovoljno i na to ime podpiše da je istinit dobrovoljac, Englez je lukav ali ja pisac ne smatram ga krivcem pošto svaki zna kako je dopao u robstvo, Englez nikog ne sili, lijepo nagovara kao lija reći laž i podpiši ime, pak smo prijatelji, takovi su bili svi ovi gore pisani broj Austro Ugarske monarhije što mogu znati 4 čovjeka
(90 of 191)
/87 of 97
preko 50 godina koji su došli dobrovoljno, ali se ovi nisu htjeli doći upisat dobrovoljci već kao da i ne čuju o toj pulitiki i radnji u kvinzlandu, a oni svi koji se zapisali dobrovoljci, svi su na silu dignuti sa radnje, te lažu sami sebi, a Englez se smije kako mu lukavština uspjeva. Za ovim popisom dobovoljci veseli, brzo će na radnju služiti novac, prolaze dani nastao i mjesec veljača 1918. god. a dobrovoljci šetaju po ogradi, Englez im pokupio imena te i ne misli više o njima. Ova piča kao i one što su knjigi tisuć i jednu noć, ili petrice kerempuha izgleda smješno.
Znanje neškolovanih u robstvu Liverpoolu 11/7 1917. god.
Zarobljenici ovde svakog dana imaju sjednice od zore do mraka, kao bake na prelu, sve na svietu pretresu, jedan pisac kad bi htjeo opisivati svakog dana govorenje samo petnajst do dvadeset ljudih, uvjek bi imao neprekidno posla, ja iznosim samo ovaj primjer. Ovog dana gore rečenog datuma, poslat milodar nekoliko pari čarapa i dolnjih gaćica, te zarob. Sabor zaključio podieliti starim ljudem preko pedeset god., tako je i učinjeno, dobio svaki starac par čarapa i jedne dolnje gaćice. Slušam govo, još i psovanje od ovih mladjih sve staim a šta mladim, mladi brani danas državu, po starim bi propala, komu korist od starih, njima je liepo da ih badave hrane, u mladosti nisu pazili što će u starosti, tog govora i više ali ne volim duljiti, koj ovo bude čitao, svak ima razum, tko više tko manje, te može prosuditi kako bi neuki upravljali i kakove bi zakone stvarali. Jao pravednim siromasim, da učenih nema kod ovakvih kao ovi u Livepoolu.
(91 of 101)
/88 of 97
Roblje i kupanje 10/2 1918. god. dan nedieljni
Do dvi milje od tabora zarobljeničkog bile su niekolike močvare (jame), koje kad bi bilo vrieme kišovito, napunile bi se vode. Ovog dana dobilo dozvolu do četrdeset zarob. Za kupanje u te močvare, sa njima hodili vojnici. Kad su bili u putu, vojnik im zapovjeda da idu po četii u edu, na to odvrate vojniku dva zarob., zašto da idemo u redu, nismo vojnici već civili, volimo natrag negoli po četiri u redu. Vojnik ih vrati natrag u tabor, kad su došli ped vata ogade, vojnici prijave Majoru zašto se vratili natrag, Major kad saslušao, zapovjedi da se ona dvojica kao buntovnici metnu u zatvor, što se prvi javili da vole natrag negoli po četiri u redu hoditi, a ostalim zapovjedi da idu kroz vrata u ogradu. Tu bilo niekoliko Njem. Vojnika iz Honkonga, koji odma na zapovjed Majora podju u ogradu, a ostali ne htjedoše, govore Majoru da neće u ogradu prije negoli pusti onu dvojicu što je dao zatvoriti, ako li ih neće pustiti, da vole da ih sve zatvori negoli bez njih poći u ogradu. Major opet zapovjeda, hajde u ogadu. Roblje odgovara nećemo, Major zapovjeda treći put, ali to roblje ne sluša, Major se naljuti, zapovjedi vojnicim da bodu, vojnici odmah nehtjeli, zapovjeda Major oštro drugi i treći put, vojnici polete u roblje na vrata tko će prvi, al svi na jedan mah nisu mogli na vrata, zadnja su četiri vojnici uboli, jedan je odmah morao u bolnicu, a trojica lahko ranjeni, dva su bila A.U. monarhije a dvojica Njemci.
(92 of 101)
/89 of 97
Hrvati iz Dal. u robstvu snuju urotu jedni proti drugim
Ovde hoću ukratko iznieti zle čine hrvatske narodnosti. Kazalište zvano Prosvjeta, o kojem sam ukratko opisao u početku ove knjige, kazal. Prosvjeta sa kojom je upravljao god. 1917. Josip Rendulić, srušio je vjetar, a Josip R. Bi protjeran iz ovog Tabora kao i ostali Hrvati ¼ 1917. Nakon ovog zasnuje Jozo Rešetar praviti kuću na istom mjestu gdje je Prosvjeta bila. J. Rešetar ne pitajuć savjeta nikog o gradnji kuće, na ovo se većina našeg naroda iz Dalmacije pobuni, te učeniji sazovu skupštinu, na kojoj su sastavili odbo sa 5 članova, koji hoće nadzirati o gradnji kuće, a J. Rešetara izključili od tog posla koga on zasnovao. Novi odbor nadgledao radnju kuće, koja je bila gotova do 10/8 1917., te se u njoj prestavljalo prvi put na rodjendan Nj.V.C. i K. Karla na 17/8. U ovom odboru od ovih 5 članova, smatrali su najučenijeg Marka Špugu, cieli odbor svi su iz Dalm. Ja pisac koliko pratim ovog Špugu osvjedočio sam se da je veliki ljubitelj domovine hrvatske. Madjari i Austrijaki, bio jih je mali broj, te nisu ništa smetali u radu ovog odbora, oni su bili zadovoljni svakom činu kog bi im Špuga prestavio. Marko Špuga znao se ponašati med ovom ostalom narodnosi, tako da su mu zadovoljni bili naše A.U. monarhije veći broj, a isto i Njemci, te je Špuga razpolagao sa njima kako da se učini što liepša parada C.H. na 17. kolovoza. Svečanost rodjendanu Nj. Veličanstva završeno po danu, što se liepše moglo. Njemci su bili u paradi kao što su i naši njima. Na večer bila je prestava veoma liepa, kojoj su bili zadovoljni Njemci i naši Austro-U. Monahije. Ali kad čovjek misli da je svakomu zadovoljio, onda se lahko prevari kaže poslovica.
(93 of 101)
/90 of 97
Nije se ni rodio tko bi svakom ugodio, a tko da ugodi ovom narodu hrv. narodnosti ovde u ropstvu, o kojim hoću napred govoriti. U početku prestave govor držao Austrijak u svom jeziku njemačkom, za njim Madjar u svom govoru, a od strane Hrvata, Marko Špuga kojemu sam zadovoljan i nije Hrvata koj mu ne bi čestitao, živio ljubitelj domovine, sin hrvatski, Marko Špuga. Osvanuo dan 18/8, čujem razgovor od nehrvata, nastave pa kakvi je ono govor držao Špuga, zašto nije pustio drugog koji se već mjesec dana uči kako bi govor držao, dalje jedan donio knjigu te progovori, bili bio ovaj govor liep i svemu narodu po volji, opisao sve od C. Marije Terezije te napred čita pola sata, te kad pročitao, progovori, Na ovaj upit moram da pohvalim, pošto znam kakvi je običaj u ovoj ogradi. Je li smiešno u hrvatskom govoru da bi viknuo po engl. Ili njemački hura, a hrvatski bi ga bilo stid viknuti živio kao što je Špuga, kojeg nastoje sa klevetami ocrniti pred narodom. Dani prolaze, a protivnici Špuge mira nemaju, svakog dana slažu klevete kako da iztjeraju Špugu iz odbora iz tog nesretnog kazališta. Ovaj odbor sazvao skupštinu na 24/8 god. 1917. sve Austro-U. podanike (Njemci nisu imali o tom posla) na razpolaganje kazališta, u kojeg bi trebalo postaviti kinomotograf, tu se skupilo niešto naroda. M. Špuga nastavi govor sa upitom, hoće li se društvo naći med nami, koji novac imaju, da namjeste kinomotograf, ili da se preda kuća u najam onim koji su se izjavili da bi namjestili kinomotograf, a dohodak kazališta pripada na sav Tabor. Taj put se nije ništa upravilo, nastala
(94 of 101)
/91 of 97
buka, urotnici Špuge stali vikati, grditi Špugu, iztraživajuć nieke potroške od parade C.H. rodjendana, te kad im Špuga odgovorio, iznio oglas na tabulu gdje mogu račun pregledati, te nisu znali dalje otvoreno govoriti. Taj se put uzvikivali da mora izstupiti iz odbora, kao što im se i zahvalio na bezplatnoj službi Kazališta, od kog nema koristi, već gdje kojim bielim vranama, koj plati taj gleda, istog puta se tuča dogodila med tvrdim Austrijskim Dal. to je bila smiešna skupština sa koje se biežalo na vrata tko prije.
Na 27/8 Njemac sazvao skupštinu, skupilo se niešto naroda, te Njemac pripovjeda kako bi on ada namjestio kinomotograf, govori njemački, a Madjar naški (neću reći hrvatski, pošto ovde nije običaj hrvatski reći, to se ovaj narod stidi, ovde se smatra onaj tko reče hrvatski Srbinom, već naški dalmatinski ili austijski). Taj put završena skupština po navadi sa svadjom, te je odbor kazališta dao kuću u najam Njemcu, ne mogu upisati kog je roda, te on cielo vrieme upravlja sa kazalištem, komu korist to sam već prije spomenuo koj gleda taj plati, isto i dohodak kao i onaj što u dućanu gdje komu Njemcu i gosp. Engleskoj, što su ovde gospodari.
Nakon ovoga smiešnoga rastanka, nisu se više skupštine sazivale, pošto ovaj narod nije za razgovarat se o koje kakovim potrebnim stvarima, na skupštinu dolaze samo opačine radi, te jedan drugomu predbacuje zlo mišljenje i mržnju koju nosi jedan napram drugom, učenijeg svoga čovieka med sobom ne vole viditi u nikakovoj službi, tudjina ljube dok im dosadi, te se onda pokaju za svojim kada je već kasno. Urotu nevaljalu snuju oni kojim dosad bio Englez otac i majka, sa niekojim ovde
(95 of 101)
/92 of 97
i žene sa diecom, te gledaju kadće ih Englez pustit na slobodu u Austriju. Siguran sam da ne misle ako li ne bi morali, te sad se ovde ponose da su ljubitelji domovine, tvrdi Austrijaci, al ovakvim ne vjerujem. Med ovim je Jure iz Podgore kao predsjednik, koji u svakom poslu mora da bude prvi, neprekidno snuje kojekakve opačine, više posla ima o Austriji i proti Hrvatskoj nego li hrvatski Presvietli Ban.
Nakon ovog pretresanja o kazalištu, M. Špuga je dobio službu za prevoditi u bolnicu neznanja radi engleskog govora, te i od ove službe buntovnici nastojali da ga iztjeraju, ali im nije uspjelo. Na 31/3 1918. god. ugledam Juru iz Podgore i Marka, pred 31. barakom napisali imena od kojekakovih ljudi, te Njemcu dali tiskati te sada pokazuju po barakam, prodjem pokraj njih gore rečenog datuma, vicim Juru drži listinu u rukama i čita, a okol njega množina ljudih sluša, čujem jednog gdje Juri pregovara, a zašto nisi upisao i one od Vrgorca, nekoje si upiso a niekoje ostavio, to tako ne valja. Jure progovori, eh, nu, šta mi niste kazali nu pa evo hoćemo morat izpraviti, ima i niekoja sela krivo su metnuta. Jurin drug Marko stoji pred barakom i drži jednu listinu u rukama. Ja pisac nadziram te opažim njekoja imena pravednih ljudi, o kojim Jure nije vriedan dokazati ništa protivno, tu upitam M., šta su ta imena, odgovori M., ovo jesu Srbi. Podjem od tale te slušam da hoće Jure prodavat ove listine dok imena izpravi, nu oprezan hoću biti i o toj trgovini.
Za ovim niekoliko dana dobio jedan na službu u kuhinji mjesto prvog kuhara, i on je iz Dalm. ali Jure sa družinom iztjerao ga iz banovine Hrvat. Ovde nije nijedan u nikakvoj službi, bio je
(96 of 101)
/93 of 97
Madjar, jedan nieko vrieme brojačem 27. kumpanije Dalm. ali ga ne htjeli podnositi, te ga protjeraju, a dapače na antretu ga i natuku, tko da opiše šta ovde radi ovaj narod, ne volim da odviše pišem o paklenoj laživoj ogradi i ovakvom narodu. A i ovo je li da zaboravim kako sam živio med ovom hrvatskom narodnosti, ne varam se da ih bilo proti meni piscu ove knjige 90%, svak me ružno gleda kao kakvog zločinca, tako mi je bilo da nisam smio šetati večerom po ogradi, mislim tužan što sam komu učinio, o tom se dosjetim čega radi ovoliki zli pogledi na mene, toga radi što nikada nisam nikomu u razgovoru potvrdio kriva govorenja, a kako da potvrdim kad slušam veći dio kad koji što pripovjeda sve naopako, kad izgovori koju rieč, ovjek slušam naški, to ne mogu podnieti nadodam hrvatski, to njima ovim ovde iz Dalmacije drago čuti. Opet čujem mi što nas ima iz Austrije, i tu nadodam iz Austro-Ugarske, čujem dalje naša Austrija, i tu pomognem onom koj govor drži, naša Austro-Ugarska, i prigoda mi se desila više puta na tabuli gdje se oglasi prebijaju, iznesu koji oglas u engl. Ili njem. jeziku, koji čita čujem razgovor, pa što nije naški napisa, uz ovakove i ja promrmljam što nije zapisao hrvatski, ali valda ne zna da je hrvatski nam jezik službeni, ovakoj me čuo hoće sa pogledom da me prostrieli. Ne mogu ovde opisati kakvo je bilo meni robovanje med ovim narodom, podnašao sam kao i apostoli pripovjedajuć vjeru Kristovu, sve do 17/8 1917. dok su ugledali tri krune na prestavi Nj. Veličanstva, tu su poslie uvjek imali razgovor nagadjajući o krunama. Jednog dana ugledaju jednu kućicu od pisma, na kojoj su bile tri krune, pitaju me da li se razumim
(97 of 101)
/94 of 97
ja čija je ova treća kruna. Tu odgovorim da ne mogu znati, a jedan progovori, ne bi li bila naša dalmatinska, na ovo se nasmijem i progovorim, pa onda bi bila i naša hrvatsko-slavenska. Tko da opiše glupost preko mjere, od sela poznajem da dolaze gdje koji malo mekši, ali se isto čuvam ne idem mnogo u razgovor sa nikim.
Sve ovako prolaze dani, ne bilježim ništa do 23. prosinca 1917., ovog dana moram zabilježiti pred barakom mojom skupilo ih se niekoliko, te nastave razgovor o koječemu po navadi, taj njihov razgovor mene ne zanima i imam drugi svoj posao, al dodje mi u uši, čujem jednog progovori talijanski, Dalmacija nostra libera. Slušam dalje, ja sam Dalmatinac Austrijak, nisam kao oni majku im srpsku, što su govorili da su Hrvati, a oni su Dalm. Kao i ja, čujem opet jedan oštro progovori ime njegovo Mate prezime mi ne treba sada, čujete duše mi, ja bi se volio ubiti negoli zvati Hrvat, na ovo ih liepo milo upitam koje vam je ministar, dobijem odgovor kojeg ne volim ovde bilježiti al im odgovorim, ministra i bana imate vi u Dalm. Kojeg i mi. Vi ste Hrvati kao i mi, valda niste vidili ili čuli da se piše i nazivlje hr.-slav. I dalmacija, trojedna kraljevina. Pa vam ako kod rago vi se zovite, njihova govorenja ovde ne pišem, previše bi bilo, upitam ih imate li kakvih posebnih knjigah od dal. tu mi odgovore ne, a ja njima odgovorim, mi što nama Zagreb izdaje znamo o Dal. kao u cieloj Hrvatskoj, a isto o cielog austro-ugarskoj monarhiji. Dalje im pripovjedim da se mi zovemo ugarski državljani, i pokažem putnicu a upitam ih koji ste državljani vi Dal. odgovore austrijski, pitam pokažite putnicu, pokažu al nema državljanstva, te im progovorim
(98 of 101)
/95 of 97
državljanstvo nije lahko steći, doći će vrieme da ćete i vi biti državljani, to je sve toga radi što se ne volite nazivat Hrvati ono što i jeste, te sad izgledate tako kao bačva na vrhu brda kojoj se nezna kud se hoće svaliti, a Istrijanac na to upita, a kako mi, odvratim isto kao Dalm., malo razlike. Isto tada desi se vojna hrv. dopisnica koja nije mila svakomu ovde, i jedna na kojoj su svi A.U. jezici, šta li pitati koje jezik dal. ja pisac odgovorim Dalmat. Nemaju posebnog jezika, njihov je koje i naš hrvatski, to ime misliti, zalud muka učenjacim kod ovakvih glava. Tko je jači toga ovdje prava. A i ovo milo gledam velik Andrija dalm. U razgovoru čujem ga, mi Austrijaki, a drugi progovori, ja sam Švabo Švabčić, ovaj nepismeni stanuje u mojoj pregradi. Na 19/3 1918. njegovi prijatelji, a moji protivno valda ga naputili, te mi progovori, daj knjige van što si ih zatvorio, da narod gleda, da se uči na ovo mi se srdce okameni, hrvatske knjige nema koja bi bila njima po volji, a ja i nemam nikakve već što sam napišem, te i to da moram pokazat nenarodu, koje knjige imaju Njemci i ostali, te im nitko ne smeta. Ta čiji rob jesam, da reče Dal. to ne mogu uvjek pošto me je stid uvjek pisati, e dal volim reći rob hrv. narodnosti, koje mi robrstvo teže negoli englesko.
Nastala prodaja hrvatskih imena u taboru1/5 1918. Kumpanija Jure Dejana iz Podgore ovog dana prodaje listine po taboru. Ugledam Luku Božina, zovu ga Kaštelanac, uprtio pune ruke listina, sa imenim hrvatskog naroda koji su svuda po Australiji, kao obć. Pandur kroz Tabor nosi i prodaje po 6 pena svaku listinu, i to samo onim koji mu naručili koji su tvrdi Austrijaki. Tako je ova Kump. učinila novce sa hr. imenima.
(99 of 101)
/96 of 102
Evo Austrijaka iz Dalm. i njegovo ponašanje
G. …. a potukao se sa dvojicom od onih protjeranih, i to prije nego se i znalo o protjeravanju. Za ovim nastupi u službu u zvano austrijsko kazalište ovaj gore spomenuti G. …a stao na vratima i puštao unutra, te kad je vrata zatvorio, bio je mali prozor na kazalištu. Njemac provuče glavu kroz taj prozor, rada bi gledao, a novac nema za kupiti biljet, a ovaj gore spomenuti G….a udari ga šakom po glavi. Ljutit Njemac unutra ne more, čeka dok bude polovina prikazana, pošto onda se vrata otvore, i narod izidje za 15 časa. Njemac namislio da ovomu vrati, ali ostali Njemci umire ga, savjetuju e da bi moglo doći do nemira izmedju ostalog naroda, te je tako ostao u miru gore spomenuti junak. 28/4 večer, ovo mi je pripovjedalo mnogo ih.
Evo i ovog pred kojim se ne smi razgovarat ni danas o Hrvatskoj, protjerane uvjek spominje, slušam ga 2/6 viče po baraki, e nu šta su Srbi bili namislili ubit pulicmana, te da hoće onda iz strojne puške sve pobiti. Ovaj kad ovako ovde slobodno viče, te ako koji protjerani dodje do suda ovaj bi se morao prizvati G….e.
Riešili se robstva protjerani Hrvati
21/6 u ovom taboru nastao govor o njima, da se Srbi upisali za branit ovu zemlju Australiju, te da ih pustilo, sjutra dan čujem govor o njima, da se nisu upisali za ništa, već da je dobio svaki za trošak 5 l. i vožnju, koji kuda hotio, te tako da su izišli na slobodu. Muke koje su podnili od kad su protjerani, to samo oni znadu. (ova stranica god. 1918).
(100 of 101)
/97 of 97
M… ć ovaj ima družinu u ovoj zemlji, a previše brani Austriju, kako mi se čini, samo izvani, protivnik veliki protjeranih Hrv. Nastavi, sinoć se kartali u mojoj baraki 38.oj, te udari jedan, kazuje po imenu, preko stola, šakom u glavu drugog, te se uznemire, ali su morali pristati pošto je bila kasna doba noći. Govori dalje, da nije kasno bilo rabili bi i noževi. Priupita ga drugi, zar imaju noževa, odgovori, eh ne pitaj, ima tog dosta još potiče onaj duh (duh mu sliedi da ih ima dosta kao i oni što su ih protjerali nazivljuć ih Srbima). Ovaj što pripovjeda i oni što su protjeravali, nadam se ubrzo opisat njihovu vjernost Austriji.

Croatia

MLMSS 261/Box 6/Item 55

YzOg3Nd9

Digitised

Out of copyright, Please acknowledge: Mitchell Library, State Library of New South Wales and Courtesy copyright holder.

1917

1 volume of textual material

Title of diary translates as Internment of Croatians. An anonymous writer describes events in Holsworthy Internment Camp, Liverpool, New South Wales.

Manuscripts

Diaries

https://www.zotero.org/groups/4688363/oama/items/72IH8SAN/

https://www.zotero.org/groups/4688363/oama/items/A2WAFQW9/

Dr Maja Mikula, Sydney